Jedan od najuticajnijih estradnih menadžera s prostora bivše Jugoslavije, Sadik Pašić Paja, otvorio je dušu govoreći o čovjeku kojeg publika pamti kao legendu, a prijatelji kao rijetku i tihu dobrotu – Halid Bešlić.
U emotivnom svjedočenju, Pašić je ispričao niz ličnih anegdota koje otkrivaju Halida daleko od reflektora: bez glume, bez foliranja, skroman, neposredan i iskreno posvećen ljudima. Kako kaže, o Halidu se danas govori s poštovanjem ne zato što „tako dolikuje o mrtvima“, već zato što je njegov život takav i bio.
- „Kod nas se uvijek govorilo: kakva ti bude dženaza, takav si bio čovjek. Kad se pogleda Halidov ispraćaj – masa ljudi, tišina, suze – sve je jasno“, prisjeća se Pašić. „To se ne može isfolirati. Ljudi osjete ko si.“
Posebno snažan dio razgovora odnosi se na priču koju, kako kaže Pašić, nije ispričao ni Halidovom sinu. U jednom sarajevskom restoranu, kasno navečer, pojavio se nepoznat čovjek – Nijemac, koji je u ruci nosio cedulju s Halidovim imenom. Ispostavilo se da je njegova supruga, Bosanka i slikarka, tokom ratnih godina u Njemačkoj pokušavala da započne novi život. Kada je upoznala Halida, on joj je, bez ikakvog pitanja, dao 5.000 maraka – tada ogroman novac.
- „Ta žena je godinama odvajala da mu to vrati. Poslala je muža da ga nađe“, kaže Pašić. „Sjeli smo zajedno, kafana se nije zatvarala. Takav je bio Halid – pomogne, okrene se i ode, bez potrebe da iko zna.“
Iako su sarađivali godinama i ostvarili bezbroj koncerata, Pašić ističe da s Halidom nikada nije potpisao ugovor. „Radili smo na riječ. Sa velikim imenima možeš tako. Sa sitnim dušama – ne“, kaže on, podsjećajući da je Halid uvijek birao pjesmu, a ne marketing, te da je i s njegovom suprugom, pjevačicom Branka Sovrlić, imao uspješan duet.
Najpotresniji dio ispovijesti odnosi se na Halidovu bolest. Pašić tvrdi da mnoge stvari tada nisu bile jasno rečene – ni Halidu, ni njegovoj okolini.
- „Rečeno mi je da je u Ljubljani snimana jetra i da je tada postojala mogućnost operacije koja bi mu produžila život. Ne znam zašto se to nije desilo. Jedan doktor iz Banje Luke je kasnije rekao: ‘Njegov život je otišao džabe’. Doktori mu, navodno, nisu govorili sve – da ga ne bi uplašili“, priča Pašić.
Kako kaže, Halid je više brinuo o drugima nego o sebi, o druženjima, ljudima i putovanjima, nego o vlastitom zdravlju. „Bio je čovjek koji je više davao nego što je uzimao.“
Pašić se osvrnuo i na pjesmu posvećenu Sejdi, ističući da je nastala iz lične tragedije. Sejda je bolovala od teške, maligne bolesti i mnogi su očekivali da će ona otići prije Halida. Upravo je njena borba bila trenutak u kojem je Halid, vodeći je po doktorima, saznao i za vlastitu dijagnozu.
- „Tako mu je pao grah“, kaže Pašić tiho. „Bio je duša. Mnogi su se kasnije kitili njegovim imenom, baš kao u stihu: ‘Gdje si bio kad sam bio niko?’“
Na kraju, priznaje da ga je zaboljelo i ponašanje dijela estrade na Halidovoj sahrani. „Neki su došli samo da se slikaju. Ja nisam mogao zbog zdravlja. Ali znam jedno – da je bio loš čovjek, rekao bih to. Nije bio. Bio je duša.“
Ova ispovijest još jednom potvrđuje ono što publika odavno zna: Halid Bešlić nije bio samo glas jedne epohe, već čovjek čija je ljudskost ostavila trag dublji od bilo koje pjesme.