Historičar Dragan Popović, autor prve naučne knjige u Srbiji o genocidu u Srebrenici, otvoreno proziva akademsku i političku elitu zbog, kako kaže, sistematskog negiranja i relativizacije zločina koji se desio u julu 1995. godine. U razgovoru za Detektor, Popović ističe da mu je cilj da podstakne srpsko društvo na dijalog o zločinima iz devedesetih i odgovornosti države prema žrtvama.
Njegova knjiga „Gubljenje ljudskosti – Srebrenica kao istorijska činjenica“, bazirana na dokumentima Haškog tribunala, sistematizuje podatke o žrtvama i izvršiocima, ali istovremeno ukazuje na poricanje zločina koje, prema njegovim riječima, još uvijek dominira u srpskom društvu.
„U javnosti stalno slušamo da su se muslimani sami pobili, da su ginuli u šumama i minskim poljima, da su stradali u legitimnim vojnim akcijama… A onda, ako i priznaju da su streljani, to je bio neki ‘luđak’. Država nema ništa s tim – to je dominantni narativ. E to vam sve mnogo govori o karakteru tog zločina“, kaže Popović.
On smatra da je srpski politički i akademski vrh razvio čitavu kulturu negiranja i relativizacije genocida, gdje se izbjegava otvoreno veličanje zločina, ali se kroz eufemizme i selektivnu istinu održava lažna slika o onome što se dogodilo.
„Zvanični narativ neće nikada reći ‘da, pobili smo ih’, koliko god bio nacionalistički. Radije će reći da su Bošnjaci nastradali u minskim poljima. To je ono kad sjednete u kafanu i neko kaže: ‘Malo smo ih pobili’. E o tome bih volio da Srbija razgovara – zašto nalazimo narative da sakrijemo ono što se zna?“, dodaje Popović.
Aktivizam mu nije stran. U Potočare je prvi put otišao 2004. godine i od tada neprekidno radi sa žrtvama i preživjelima. Iako mu policija upada u kancelarije, a prijetnje su, kako kaže, svakodnevne, ne odustaje od misije suočavanja s prošlošću.
„Želim da otvorimo razgovor zašto skrivamo činjenicu da je srpska vojska ubila 8.000 ljudi u Srebrenici i da je cilj bio uništenje Bošnjaka u srednjem Podrinju“, ističe.
Na promocije njegove knjige u Srbiji, ukoliko se i pojavi neko iz političkog života, to su najčešće marginalne grupacije. Prema njegovom mišljenju, genocid odavno nije više političko pitanje u Srbiji – čak ni za opoziciju.
„Opozicione stranke se ne izjašnjavaju – ni za, ni protiv. I niko ih ništa i ne pita“, kaže Popović, dodajući da je primjetan i zamor društva za ovakve teme, dok su mladi historičari preplašeni statusom „neprijatelja države“ koji se vezuje za one koji insistiraju na istini.
Uprkos tome, Popović poručuje da je zadatak nove generacije da pronađe nove načine i jezike za razgovor o devedesetim i njihovom značenju.
„Moramo pronaći način da o tim temama razgovaramo s mladima, jer njih ’90-te ne dotiču direktno, ali ih oblikuju kroz šutnju i laži koje im ostavljamo“, upozorava.
Na kraju, Popović naglašava da je priznanje zločina i dostojanstvo svake žrtve univerzalna ljudska dužnost. Kao primjer navodi i želju da u budućnosti vidi bošnjačke zvaničnike kako polažu cvijet i za srpske žrtve u Srebrenici, poput doktorice Rade, koja je ostala da liječi sve, bez obzira na naciju, i ubijena je zbog svog izbora da ne napusti bolnicu.
„Ne govorim to da bih relativizirao bilo čiju žrtvu. Naprotiv. To je put istinskog pomirenja“, zaključuje Popović.