Dio Novog Pazara, iako blizu centra, oduvijek je bio skriven i teško ga je predstaviti. Ovo je priča o teritoriji koja postoji još od osmanskog perioda, a koja je, nakon Drugog svjetskog rata, pretrpjela drastične promjene u izgledu i populaciji. Danas, u ulicama Gradskoj i Višegradskoj, živi tek 15 do 20% potomaka nekadašnjih stanovnika.
Isa Beg Ishaković je 1461. godine započeo gradnju Novog Pazara, prvo podižući Gradsku tvrđavu iznad rijeke Raške, na uzvišici koja je povezivala most na rijeci i Carigradski drum. Prilaz tvrđavi bio je moguć iz više pravaca, a jedan od najvažnijih vodio je prema jugozapadu, prema Hadžetu, Tutinu, dolini Ibra, Metohiji, Albaniji, Crnoj Gori, i dalje prema Dubrovniku. Taj put, poznat kao Dubrovački drum ili Tutinska džada, vijekovima je bio od velikog značaja za grad.
Ova saobraćajnica, koja je prolazila preko Mura, Lukara i drugih sela, dolazila je do Tutina, a zatim se granala prema Ribariću, Kosaninom Polju i Tutinu. Sve do 1939. godine, ovaj krak bio je glavna arterija koja je povezivala Novi Pazar sa ostatkom regije. Tada je izgrađena nova saobraćajnica koja je, preko Selakovca, Dojevića, Pazarišta i Crkvina, spajala Pazar sa Tutinom.
Od stare džade danas je ostalo malo toga. Područje Hadžeta, nekada gradsko groblje i pašnjak, danas je urbano naselje sa više od 30.000 stanovnika. Ovo područje imalo je važan geo-strateški značaj kroz historiju i bilo je mjesto mnogih tragičnih događaja, od savezničkog bombardovanja u Drugom svjetskom ratu do likvidacije više od 2.500 građana Novog Pazara i Sandžaka od strane komunističkih vlasti neposredno nakon rata.
Kroz ulice Gradska i Višegradska prolazio je stari turski vodovod sa česmama, a u ovim ulicama nalazile su se tri pekare, tri džamije i brojni objekti od značaja. Od nekadašnje multietničke zajednice, u kojoj su živjeli Muslimani, Srbi, Jevreji, Albanci, Crnogorci i Rusi, danas je ostalo tek nekoliko porodica. Sudbine ovih ljudi, posebno Jevreja, svjedoče o bolnoj prošlosti grada.
Na osnovu sjećanja i kazivanja, oživljavaju se slike nekadašnjeg Pazara i podsjećanje na porodice koje su tu živjele prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Imena kao što su Hasanbegović, Kapetanović, Rožajac, Ivanović, Maljevac i mnogi drugi ostaju zabilježeni u sjećanjima starijih generacija, ali njihov trag u današnjem Pazaru gotovo je izbrisan.
Novi Pazar se mijenjao, širio i razvijao, ali stari drum, nekadašnja Tutinska džada, ostaje simbol jednog vremena koje polako blijedi u zaboravu. Ovo je priča o njemu, ali i o ljudima koji su ga činili živim.
U vremenu kada se sve brzo mijenja, važno je sačuvati sjećanja na prošlost. Naše ulice, putevi, zgrade, ali i ljudi koji su nekada ovdje živjeli, dio su kolektivnog identiteta. Ova priča o Dubrovačkom drumu ili Tutinskoj džadi podsjeća da i dalje nosimo tragove prošlih vremena, iako su oni danas jedva vidljivi. Zbog toga je važno bilježiti i prenositi ovakve priče, jer one čuvaju dušu grada.
Osvrćući se na stare ulice, treba se zapitati ko je nekada tu živio, kakve su bile njihove sudbine i šta nam njihova priča može reći o nama danas.
