U vremenu kada su rat i strah preplavili Balkan, a ljudski životi postali taoci mržnje i podjela, rijetki su bili oni koji su imali hrabrosti da ostanu – ljudi. Jedna od takvih priča dolazi iz 1992. godine i govori o Dušanu, Srbinu iz malog sela, koji je u najtežim trenucima rata učinio ono što su mnogi smatrali nemogućim: rizikovao vlastiti život da bi spasio druge. Dok su se vijesti o progonima i zločinima širile od kuće do kuće, Dušan je shvatio da su njegovi komšije Hrvati u neposrednoj opasnosti. Nije razmišljao o naciji, vjeri ili politici. Vodila ga je samo savjest. U tišini i bez velike pompe, otvorio im je vrata svog doma i ponudio jedino sigurno mjesto koje je imao – tavan.
Na tom skromnom prostoru, skrivenom iznad svakodnevnog života, utočište je pronašlo trideset ljudi: muškarci, žene i djeca. Dani su prolazili u strahu, tišini i neizvjesnosti. Dušan je svakodnevno rizikovao izlazeći iz kuće kako bi obezbijedio hranu i osnovne potrepštine, pazeći da ništa ne izazove sumnju. Svaki korak, svaki pogled, mogao je biti koban.
Najopasniji trenuci dolazili su s povremenim pretresima i dolascima naoružanih grupa. Jednom prilikom, vojnici su se pojavili pred njegovim pragom s namjerom da pretraže kuću. Tada je, kako se kasnije prisjećao, presudila smirenost. Uvjerio ih je da je kuća stara i nesigurna, te da bi odlazak na tavan mogao završiti povredama. Njegova prisebnost i mir u glasu bili su dovoljni da odustanu. Mjeseci skrivanja prošli su sporo, ali svi koji su se nalazili na tavanu dočekali su trenutak kada su mogli sigurno napustiti kuću. Svi su preživjeli. Zahvaljujući jednom čovjeku.
Danas, oni koji su tada spašeni, o Dušanu govore s dubokim poštovanjem i zahvalnošću. On, međutim, svoj čin nikada nije smatrao herojstvom.
„Ljudskost nema vjeru ni naciju. U tim trenucima nisam gledao ko su oni, već šta mogu učiniti da ih spasim“, govorio je.
Priča o Dušanu ostaje snažno svjedočanstvo da i u najmračnijim vremenima postoje ljudi koji biraju dobro. Njegov tavan nije bio samo skrovište – bio je simbol nade, hrabrosti i vjere u čovjeka. Takve priče zaslužuju da se pamte, jer podsjećaju da rat ne mora uvijek pobijediti čovječnost.