- Na vjetrovitim prostranstvima Pešterske visoravni, gdje se smjenjuju sunce i magla, Ekrem Gorčević iz sela Ugao ostaje vjeran stočarskoj tradiciji, uprkos godinama i zaboravu mladih.
Na visoravni između Karajukića Bunara i Ugla, gdje se zvuk zvona sa krava stapa s tišinom, živi Ekrem Gorčević – jedan od posljednjih čobana Pešteri. U godinama je, kako sam kaže, ali ne odustaje od života na pašnjacima, iako mladih nema ni na vidiku.
- – “Volim? Pa ne mogu reći da baš volim. Ali mora se. Mladi neće, pa sam se ja prihvatio,” govori Ekrem, dok stoji među kravama na jutarnjem suncu.
Njegov dan počinje oko sedam ujutru. Bez žurbe. Ustane, pogleda stoku, provjeri sve što treba. Mehanizacija mu jeste olakšala posao – koristi muzilice, traktor, više se ništa ne radi ručno. Ali jedno mu ne ide iz glave – gdje su nestali ljudi?
- – “Nekad nas je bilo desetoro ovde. Danas sam sam. Mladi radije odu za dnevnicu, negdje po Srbiji ili vani, nego da čuvaju stoku. Kažu teško im je,” priča s tugom.
Iako prodaje mlijeko mljekarama, priznaje da su premije jedino što ih još održava. Bez državne podrške, sve bi propalo.
- – “Nije velika zarada, ali imamo svoje. Čist vazduh, zdravu hranu, svoju volju – kad je ima,” kaže i spušta pogled.
Njegova žena je, kako s ponosom ističe, „planinka“. Zajedno vode domaćinstvo i čuvaju ono malo stoke što je ostalo. Kaže da imaju još stajskih prostora, ali su prazni. Nekad su boravili i po šest mjeseci u planinskim kolibama – danas sve zjapi prazno.
- – “Ostale su zemlje, ostalo sve, ali ljudi – nema. Imam sina, sedamnaest godina, neće ni da čuje. Kaže: ‘Ne mogu ja to.’”
Sjeća se vremena kada su čobani igrali lopte na pašnjacima, smijali se, krave se znale izgubiti, ali bilo je radosti. Danas je tišina prekrila brda.
- – “Lakše se danas živi. Mašine sve rade. Ali nešto fali. Nema više one sreće kao nekad – ne znam ni ja šta tačno fali, ali fali,” kaže zamišljeno.
Dok stoji kraj svoje skromne kuće, koju je sam izgradio, priznaje da nije siguran da li će do kraja života ostati tu. Njegova braća i sestre su razasuti, većina u gradovima. Roditelji su mu živjeli do duboke starosti, ali današnji naraštaji sve kraće ostaju na zemlji.
- – “Na Pešteri se živjelo do sto godina. Zdravi ljudi, čisti. Sad mladi bježe. Neće da mirišu stoku, ali neće ni da žive u ovim ljepotama,” kaže.
Na kraju razgovora, Ekrem se nasmiješi televizijskoj ekipi:
– “Hvala što ste došli. Bar s nekim da progovorim. Inače, danima nemam s kim riječ da prozborim. Al’ što se mora – mora se.”