Godina je 1991. Novi Pazar stoji na prekretnici historije. Dok se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija lomi pod teretom političkih potresa, ratnih najava i ideoloških sukoba, u srcu Sandžak pulsira grad koji pokušava sačuvati svoje dostojanstvo, identitet i glas. Referendum o autonomiji Sandžaka, organizovan te godine, nije bio samo politički čin – bio je krik jednog prostora koji je tvrdio da je zapostavljen, zaobiđen i zaboravljen.
U arhivskim snimcima, prvi sagovornik – Sulejman Ugljanin, tadašnji predsjednik SDA – govori o ekonomskom i infrastrukturnom zaostajanju regije. Autoput koji zaobilazi Sandžak. Plinovod koji ne prolazi kroz njega. Pruga koja ostaje daleko. Investicije koje nikada nisu stigle.
„Sandžak ima najniži nacionalni dohodak u Jugoslaviji“, ističe on, naglašavajući da je Tutin, kao grad sa najvećim procentom muslimanskog stanovništva, na samom dnu republičkog prosjeka.
S druge strane, sagovornici iz reda srpskog naroda odbacuju tvrdnje o ugroženosti. Jedan od njih podsjeća da je termin „Sandžak“ nestao još 1912. godine, tvrdeći da se njegovo ponovno političko oživljavanje doživljava kao provokacija i pokušaj destabilizacije.
Drugi sagovornik naglašava da muslimani u Novom Pazaru žive „u izvanrednom ekonomskom položaju“, da su gradili kuće, kupovali placeve i otvarali radnje, te da je država pomagala razvoj. Dva narativa – dva pogleda na istu stvarnost.
- Glas naroda: “Ne možemo jedni bez drugih”
Reporter zatim izlazi na ulice Novog Pazara. Kamera bilježi obične ljude – trgovce, radnike, mlade, stare. Jedan građanin kaže:
„Ja sam musliman. Ovdje se živjelo zajedno i lijepo. Ne možemo mi da živimo jedni bez drugih.“
Drugi dodaje: „Moramo zajedno da živimo. Takvi su prostorni uslovi. Mi smo ovdje rođeni.“ Ali ima i onih koji otvoreno podržavaju autonomiju, tvrdeći da je pravo na samoodlučivanje legitimno ako drugi narodi traže isto. Jedan mladić od 18 godina ogorčeno pita: „Šta da radim? Od čega da živim?“
Snimci bilježe i tenzije, ali i iskrenu potrebu za suživotom. Upravo tu, između polemike i emocije, vidi se prava slika 1991. godine – narod koji se koleba između straha i nade.
- Ugljanin: “Ne tražimo teritorije, tražimo pravo da odlučujemo”
Na kraju priloga, ponovo se obraća Sulejman Ugljanin. Njegova poruka je jasna:
„Ne tražimo ni od Srbije ni od Crne Gore da se odreknu svoje teritorije. Tražimo osnovno ljudsko pravo da građani Sandžaka sami odlučuju o svom političkom, kulturnom i ekonomskom razvoju.“
On tvrdi da referendum nije raspisan samo zbog muslimana, već i zbog Srba i Crnogoraca koji žive u Sandžaku – kako bi se pokazalo da je suživot moguć i da nisu svi učesnici rušenja Jugoslavije.
“Referendum nismo shvatili ozbiljno”
Predstavnici tadašnje lokalne samouprave Novog Pazara imali su drugačiji stav. Oni navode da referendum nisu smatrali legitimnim jer nisu učestvovali u njegovoj organizaciji, nisu kontrolisali biračke spiskove niti sprovođenje glasanja.Time se dodatno produbljuje podjela – između onih koji su referendum vidjeli kao historijsku šansu i onih koji su ga smatrali političkom avanturom bez pravnog utemeljenja.
Ovaj video prilog, koji možete pogledati ispod teksta, nije samo emisija o politici. To je svojevrsni retrovizor kolektivne svijesti jednog naroda. Pogled unazad koji nas podsjeća ko smo bili, kroz šta smo prošli i zašto je 1991. ostavila trag koji se i danas osjeća u Novom Pazaru i Sandžaku. Jer, bez obzira na različite stavove, jedna rečenica sa ulice odzvanja snažnije od svih političkih govora:
„Ne možemo mi da živimo jedni bez drugih.“
I možda je upravo u toj rečenici sadržana cijela istina o Sandžaku 1991. godine. Pogledajte video ispod teksta