Dnevnik koji je pred čitaocem predstavlja jedinstveno svjedočanstvo o burnim događajima u Novom Pazaru tokom jeseni 1941. godine. Tekst je objavljen u Novopazarskom zborniku, broj 36, a autor ostaje nepoznat. Uprkos anonimnosti, zapisi odišu snagom neposrednog svjedoka koji bilježi zbivanja iz dana u dan, sa osjećajem nesigurnosti, straha, ali i nade u preživljavanje bošnjačke zajednice.
Posebnu vrijednost dnevniku daje njegova hronološka preciznost. On prati dešavanja od 2. oktobra do 4. novembra 1941. godine, obuhvatajući trenutke povlačenja njemačkih jedinica, pokušaje pregovora sa komunistima, ulazak albanskih jedinica, borbe oko Đurđevih Stupova, paljenja sela, masovna stradanja i borbu lokalnog stanovništva da se odbrani od nadirućih četničko-komunističkih formacija.
Autor je, ostavši anoniman, možda želio da sačuva vlastitu sigurnost, ali i da svoje zapise podari kao kolektivno svjedočanstvo, a ne ličnu ispovijest. Upravo zbog toga ovaj dnevnik ima snažan dokumentarni karakter – on predstavlja glas Novog Pazara i njegovih stanovnika u jednom od najtežih perioda njihove novije historije.
Čitanje ovih zapisa vraća nas u atmosferu ratnog haosa, ali i odlučnosti da se odbrani vlastiti dom, narod i čast. Dnevnik nije samo hronika događaja, već i intimna slika jedne varoši na razmeđi velikih istorijskih lomova. Ovo je prvi dio, uskoroi i ostatak dnevnika.
Četvrtak, 2. oktobar 1941.
Poslije izvjesnog zatišja provedenog bez ikakvih naročitih događaja, desio se jedan značajan datum. Večeras su Nijemci napustili varoš Novi Pazar.
Dobivši brz javni nalog da se povuku, Nijemci su preko noći nestali. Sve glave, od najnižih do najviših, upregnule su svoje sposobnosti da protumače ovaj događaj, koji se desio noćas i ostao isto tako tajanstven kao i sama noć.
Ujutro su se našle samo prazne kasarne i polupana staklarija.
Iz Kosovske Mitrovice stizale su vijesti da se Nijemci tamo još uvijek nalaze.
Subota, 4. oktobar 1941.
Danas, između 10 i 11 časova, nastala je ozbiljna zbunjenost u varoši.
Poslije dva dana pune „samostalnosti“, stigli su komunisti iz Raške i uspostavili telefonsku vezu sa Novim Pazarom.
Govorio je Zenun Hasković, u ime svojih komunista, sa Jonuzom Hamzagićem, starijim intelektualcem i sudijom. Tema razgovora bila je: „da se varoš preda mirnim putem, kako bi se izbjeglo prolijevanje krvi, kao što se predala Raška“. Riječ je kasnije nastavljena u Okružnom sudu, gdje su Hasković kao Novopazarac i delegati boljševika, zajedno sa Jonuzom, nastavili pregovore.
Oko ikindije komunisti su odložili sastanak za 5. oktobar.
Večeras je, iza potištenosti i straha koja je obuhvatila varoš, zavladalo uzbuđeno naoružavanje. Haotična zbunjenost širila se pred prijetnjom divljaštva i surovosti boljševika.
Tada stiže radosna vijest: u žandarmeriji su javili da upravo dolaze Arnauti sa Italijanima iz Drenice i Kolašina, koji su poravnali put preko Rogozne ka Novom Pazaru. Za njima dolazi pet-šest ljudi da izvide situaciju u varoši i donesu municiju, jer se javljalo da Raška pada pod naletom divljačkih bandi.
Veselje nije imalo kraja. Noćna tišina bila je neprestano prekidana plotunima pušaka.
Nedelja, 5. oktobar 1941.
Danas, oko podne, začula se najprije pucnjava – nekoliko plotuna, a zatim jedan za drugim.
Tada se predao Biko (Bilal Ujkanović) iz Glogovika, koji je ranije, u izvjesno vrijeme, pobjegao iz zatvora. On se, na poziv bošnjačkih vođa, vratio da posluži svojoj varoši u ovim teškim trenucima.
Očekuje se rezultat pregovora između komunista i naših.
Ponedeljak, 6. oktobar 1941.
Otšla je jedna grupa u Kosovsku Mitrovicu po oružje i municiju. Kada su bili u planini Rogozni, prišuljali su se na njih i popalili kuće iz Rejetića. Delegati iz okruga tek što su otvorili vatru, dok je od njih neko čuo i dojavio o ovoj situaciji.
Tako je počeo pravi rat. Oni su, u svom bijegu, zapalili kuću popovu, kao i mnoge druge, i prošli kroz Mitrovicu gdje su uzeli oružje i municiju te ga donijeli u Pazar.
Utorak, 7/8. oktobar 1941.
Delegacija Novog Pazara otišla je u Pljevlja da pregovara sa komunistima iz Raške o nenapadanju.
U čitavom Pazaru vladala je ozbiljna zabrinutost da ne budemo napadnuti. U međuvremenu su poslati delegati – Bahrija (Abdurahmanović) i drugi – da se obrate albanskoj ili italijanskoj vojsci.
Četvrtak, 9. oktobar 1941.
Deveti oktobar protekao je u očekivanju dolaska pomoći i jačanja naše milicije od strane Albanaca.
Naše same odluke činile su izvjesne ispite i obaveze – obavljali smo poslove koji su pripadali policiji.
Da bi se održao red i mir, nastavljeno je sa vijećanjem, na kome su prisustvovali načelnik Ahmet Daca, Asim ef. Halihodžić – komandant žandarmerijske čete – i Jonuz Hamzagić, sudija.
Petak, 10. oktobar 1941.
Danas, od podne, očekivali smo dolazak Albanaca i spremali se za doček. Oni su krenuli iz Banjske kod Mitrovice, a stigli su kasnije, poslije iftara.
Narod ih je dočekao – išli su na konjima, na točkovima ili automobilima, pa su došli putem Trnave. Poslije iftara, kada su stigli, nastala je pucnjava.
Pred Narodom prvi govori Bahrija, koji je došao sa njima, i rekao:
„Uzevši stav kakvog vojskovođe u bijeloj albanskoj kapi na konju, ja u ime grupe junaka rasnih Dreničana dolazim da vas spasem. Oni su spalili Crnu Goru u krv, pepeo i prah, a sad dolazimo da vam donesemo mir, slobodu i red. Poslije će redarstvo učiniti svoje. Na srpsko izdajničko gnijezdo neće se smjeti dići glava.“
Zatim su govorili i drugi u ime Albanaca – tj. Arnauta i „velikog Ferhatbega Drage“, albanskog predstavnika naroda. Oni su se zahvalili Biku i njegovim drugovima što su pregazili Rogoznu.
Potom je govorio i Akif Bluta, ispred Islamskih ustanova, riječima:
„Draga braćo! U prisustvu naše braće Albanaca iz Kosovske Mitrovice, skrušeno vas molimo da nam pomognete. Iza vas stoji tri miliona Albanaca. Novi Pazar je centar Albanije i mi ćemo stvoriti Veliku Albaniju. Nećemo stati, nećemo dati da se proliva krv, niti da se vodi nesretan rat, već ćemo odbraniti naš narod.“
Na kraju su svi prisutni povikali:
„Živjela Velika Albanija!“
U početku je tako teklo, upozorio na novopazarsku masu da su oni Albanci, a ne Bošnjaci, što u stvari i jesu
Subota, 11. oktobar 1941.
Danas vlada tišina. Do sada, tj. jedanaestog dana mjeseca, nije bilo ništa naročito.
Subota, 18. oktobar 1941.
Za ovu sedmicu nije bilo važnijih događaja osim opšte nervoze i nemira.
Sinoć je pozvana omladina da se od nje stvori jedna četa vojske, a izvršeno je razdvajanje na dvije grupe: grupa je razdijeljena na obavezne i dobrovoljce.
Večeras su oni stigli i zasjeli. Borba se vodi sjeverno od Đurđevih Stupova. Ranjenih je nekoliko, jedan žandar je ranjen, a jedan je ubijen. Četnici i komunisti zapalili su nekoliko muslimanskih kuća. Naše snage brzo su uzvratile i mase su se uzburkale.
Sahranjena su danas trojica poginulih na sjeveru Đurđevih Stupova.
Nedelja, 19. oktobar 1941.
Nedelja, 19. X 1941.
Kako je ponestalo municije, poslata je automobilska grupa od šest ljudi sa automobilom za Kosovsku Mitrovicu i to: Ahmed (Ahmo) Beširović, njegov pomoćnik Meho i još jedan građanin i Šuro Krnjafelac sa žandarmom. Na Rogozni su prišuljali plotuni iz zasede od strane četničkih ili komunističkih (srpskih) bandi i zaustavili automobil, ubili su šofera Ahma, njegovog pomoćnika Meha, a i još jedan žandar je uspio da se provuče kroz kišu metaka, ranivši se teško u desnu ruku – poginuo je, takođe, i treći civil, a iz četvrtih izvora je stigla potvrda u Pazar da neće kako su prošli.
Pošto su povjerovali u izvještaj žandarma poginulog, izazvali su ovim događajem Arnauti sa grupom naših otišli put Rogozne da otvore taj put za Kosovsku Mitrovicu i donesu municiju. Jedni su vodili borbu, drugi prošli i uzeli u Nijemaca oko stotinu sanduka municije koju je dopratio jedan njemački oficir sa trista Arnauta. Kada je došao ovaj oficir, održao je govor u kome je rekao: da ne smijete tražiti municiju u džepu nego da se puca na takvom odstojanju na kome će od deset metaka biti bar osam sigurnih pogodaka.
Iza toga je nastalo paljenje sela, pljačkanje stoke, sva žita i ostalih objekata. Svako svojevrsne mere, kaže se, nisu se poduzimale prije dolaska Arnauta niti bi se poduzimale, da nisu oni učinili takav presedan.
Srijeda, 29. oktobar 1941.
Danas je popaljeno nekoliko kuća u Netvrđa i sela oko njega – Cokovića i Poštenja. Organizovan je napad i od strane Srba na više sela.
I pored toga naši su uspjeli da ih potisnu i zauzmu nekoliko kuća. Noć je pala i naši su se morali povući, napustivši osvojene položaje.
Četvrtak, 30. oktobar 1941.
Jutros su Srbi ponovo prišli na osvojene položaje, ali su naši izdržali i nisu odstupili.
Večeras su Srbi spalili po nekoliko muslimanskih kuća u Jasenoviku, Velevru i drugim. Naši seljaci iz tih sela pa do Požege u kolonama sa stokom, kućnim namještajem, žitom itd. selili su se u varoš.
Malo iza toga su došli dva kurira na konjima, od Džemaila Koničanina (bivšeg žandarma koji je kao hrabri Sandžaklija ubio jednog četvorničkog muslimana i poslije pobjegao i obrazovao svoju četu, za odbranu od četnika i komunističkog napada), pokazao se vrlo agilan i poštenim ne dajući svojim da vrše pljačku i ostala nedjela, i postao radi toga, i svog junaštva, vrlo popularnim i obljubljenim, da sačuva municiju, jer je on branio Požegu od srpske bande, koja je silazila od Jasenovika i ostalih sela na zapadu i severu od Požege, a koja su redom htjela da pretvore u pepeo, nestala.
Na toj strani napad je odbijen.“
Ponedeljak, 3. novembar 1941.
Za ova tri–četiri dana bilo je obilnih događaja na Đurđevim Stupovima sa Srbima – ustašama.
Prije podne ubili su dvojicu žandarma (Ibra i Nasira Gurdijalića) i ranili jednog civila.
Borbe su se vodile cijeli dan i naši su uspjeli da izdrže. Na tom dijelu bile su intenzivne borbe sve dok se Srbi nisu povukli.
Prvog i drugog dana mjeseca naši su se borili i kod Trnave. Na tom dijelu vođene su žestoke borbe.
Utorak, 4. novembar 1941.
Juče su naši vodeći politički krugovi poslali poruku ustanicima – govor Nedićevog predsjednika vlade – sa porukom da se predaju i da prestane krvoproliće, jer je zavladao osvetnički duh između strana, u kojem se sela pale, a ljudi međusobno ubijaju i kolju.
Ova poruka je poslana njihovim posredstvom preko dvije srpkinje – kćerke Felčera i kćerke Nade. One su prenijele odgovor da neće prestati ako naši ne polože oružje, te da će u protivnom Turci položiti oružje, a Srbi zauzeti varoš.
Mi smo se spremili i zauzeli položaje svuda oko varoši i izjutra oko šest časova počeo je veliki napad sa njihove strane.
Borba je bila žestoka sve do devet sati. Kuršumi su sijevali po čaršiji. Rezultat borbe bio je šest mrtvih i trideset ranjenih na našoj strani: Muro (građanin-policajac), Abdulhaga Rožajac ef., Reko Ahmeta Košute, Izo Pučić, Reko Rebronja, dva Šiptara, tri Biševca, Mehmed Hajdaragić, Žani i dvadeset pet ranjenih.
Sa srpske strane poginulo je oko trideset i pet ljudi. Tijela su odnesena u Sopoćane. Taj dan je bio utorak.
Srbi iz varoši su otvorili vatru na muslimane po brdima oko Pazara. Arnauti su tada izvršili pretres srpskih kuća i pobili oko sedam–osam Srba: Stevo Basarević, Šunac, Mitrović koga Aleša Baječić, Stevan Marjanović (mesar), Filip (pekar) i drugi.
Srbi su na bojištu kod „Jaklja“ doživjeli poraz i otjerani su.
Varoš je bila nespremna oružjem. Dosta je mali broj naših ljudi davao otpor.
Pričalo se da je borba završila u korist naših mula–Jakup Kadrović iz Vuče, koji je doveo pedeset milicionera dobrovoljaca iz tutinskog i rožajskog kraja.
Ja sam utorak izašao oko podne na selo, da pozovem Pešterce u pomoć. Kad sam došao u Gluhavicu, bjegunci s ‘fronta’ na Jaklji, da bi opravdali svoje napuštanje položaja, rekli su da je Pazar pao. Seljaci svi bijahu spremni za evakuaciju. Ja sam obišao sva sela preko Škrijelja do Čukota i Melaja i pozivao da se siđe u Novi Pazar
Nastavlja se….
