Emotivni opraštaj Esada Krcića od rahmetli Nedžiba Vučelja

56

 

U samo predvečerje u petak, 14. februara t.g., nakon duže teške bolesti prestalo je da kuca plemenito srce nastavnika, novinara, pjesnika, književnika, fotografa Nedžiba Vučelja, koji je bio dugogodišnji suradnik web magazina Bošnjaci.Net iz New Yorka, u čijem izdavaštvu je štampana dvojezična bosansko-engleska monografija „MOJA UNA“ / „MY UNA“. Njegovim odlaskom sa ovog dunjaluka Bosna, Sandžak i Bošnjaci su izgubili jednu izuzetno značajnu ličnost.

Nedžib Vučelj je rođen 1955. godine u Moranima kod Tutina. Kao prosvjetni radnik radio je u Moranima, Delimeđu, Goraždu dok najduži period u viteškom gradiću Bužimu u kojem je uklesao najznačajniji dio svojeg životnog nastavničkog rada, kao i novinarstvu i književnosti, dok su mu Una i rodni Pešter, odnosno Bosna i Sandžak, bili inspiritivni polgon za najljepše stihove poezije, redke proze i prekrasne fotografije koje je bilježio objektivom. A stihovi i fotografije najbolje pokazuju vedrinu njegovog duha i osmjeha baš kako je opisao u „Dever dunja“.

Niti sam gurbet, niti pirala, niti zijanćer.
Hasul sam vala, plah, i tevećelija.
U takatu k’o pritka, i to žitka.
Varakam se od šejtana i jalijaša.
Ne brkam znavaoce i neznavaoce.
Havijezan sam k’o hutina, a ne k’o Huta,
i nije mi glava ko budžuk, već ko bruta.
Niko sa mnom ne tjera potprt, niti me šuta.
Na sedlenika u muslihune hodim.
Kad prousnem mudre, muslihunske,
pokarabasene u đerdek svodim.
E, moj dever dunjaluče,
bio sam i azgin, i sojan k’o luče,
al’ nikad janlaš niti baksuz, uvijek bez hile,
takvog me dunjalukom nosile vile.

 

Izvor FB Esad Krcić