Kažu, da je pri prolasku kroz Jeni Bazar (Novi Pazar) sultanu Mehmedu II el-Fatihu, nakon klanjanja podne namaza u Lejlek džamiji priređen ručak.
Sultan naročito bi oduševljen izvanrednim ukusom novopazarskog hljeba. Nikad tako ukusan hljeb nije jeo.
Pri povratku, sjeti se ovog događaja i naredi da nađu pekara iz Jeni Bazara, da ga dovedu u Istambul i da trajno ostane da radi u carskoj pekari.
Međutim, uslijedilo je drugo iznenađenje. Hljeb je mijesio i pekao isti pekar, ali nije imao isti ukus kao onaj u Jeni Bazaru.
Sultan, pun ljutnje, naredi da mu odmah dovedu pekara. Dovedoše ga. Sultan ga upita zašto hljeb nije istog ukusa kao onaj koji je jeo u Jeni Bazaru. Ako mu ne ponudi čvrste razloge biće žestoko kažnjen.
Pekar Jenibazarac mu reče: “Vaše carsko veličanstvo, ne mogu Vam ja u Istambulu umjesiti i ispeći jenibazarski hljeb. Da bih to postigao morate mi donijeti brašno od pšenice koja je rasla u Jeni Bazaru, u Selakovcu, koju je grijalo jenibazarsko Sunce i hranila jenibazarska zemlja i morate mi donijeti vode sa Raške i drvo isječeno na Jaklji. Jenibazarski hljeb se može umijesiti i ispeći samo u Jeni Bazaru”.
Sultan ga pogleda zbunjeno i par trenutaka misli mu proprati šutnja. Potom se blagonaklono nasmija u znak odobravanja. Pozva velikog vezira i naredi mu da pekara sa bogatim darovima bezbjedno vrati u Jeni Bazar, gdje će na radost njegovih stanovnika i musafira-putnika namjernika i dalje mijesiti, peći i prodavati čuveni jenibazarski hljeb.
Esad Rahić
