Nije bilo lahko, u velikom sultanovom haremu u kome se neprekidno odvijala intrigantna diplomatska borba među ženama, koja će postati miljenica sultana.
Harem je bio složeno, opasno i zatvoreno društvo, izolovano od stvarnosti i spoljašnjeg svijeta. Većinom su ga činile robinje, zarobljenice ili kupljene žene. Bilo je tu i po nekoliko stotina žena.
Prostorije je čuvala straža sačinjena od evnuha — crnaca uškopljenika, pod komandom harem age.
Nadzirala ga je sultanova majka, koja je pazila da se neka od žena harema previše ne dodvori sultanu.
Tek pristigle žene imale su rang adžamije, odnosno početnice, a vremenom su prelazile, u zavisnosti od svojih sposobnosti, ali i sultanove volje, put od džarija (obične robinje), preko šagirdi (šegrtica) i gediklija (u rangu kalfi), do usti (majstora za različite dužnosti prema sultanu).
Uste koje su obavljale ono što se danas naziva „bračnim dužnostima“ nazivale su se hasećijama.
Samo četiri hasećije, koliko je propisivao šerijat, mogle su stupiti u šerijatski brak i nazivane su kadunama, a ako rode sinove baš-kadunama.
Prema nekim izvorima, žene za harem birane su prema osmanskom osjećanju za žensku ljepotu, pa su tako na cijeni osim Turkinja bile i žene sa Kavkaza, Gruzijke i Jermenke, uglavnom punije građe i crnomanjaste.
Osmanski sultani ženili su se, međutim, i kršćanskim princezama — Grkinjama, Bugarkama, Srpkinjama, Ruskinjama, Ukrajinkama…
Sa inoveronim princezama sultani su sklapali šerijatske brakove.
One nisu morale da prihvate islamsku vjeru, postajale su kadune ili sultanije.
Neke od njih su ne samo ostajale u kršćanskoj veri, već su pored muževljevih džamija gradile crkve.
Kršćanske kadune imale su znatan politički utjecaj.
Ukrajinka Rokselana, poznatija kao Hurem-sultanija, žena Sulejmana Veličanstvenog, imala je utjecaj čak i u nasljeđivanju vlasti.
Zbog toga su takvi brakovi od druge polovine XVI vijeka bili zabranjivani.
