U vremenu kada sve više mladih ljudi napušta ruralne krajeve u potrazi za sigurnijim poslom i stabilnijim prihodima, iz Polimlja stiže priča koja vraća vjeru u drugačiji izbor – ostanak i uspjeh na vlastitom imanju. Ljubisav Gojaković iz Brodareva, nakon završenog školovanja u Beogradu, donio je odluku koja se danas sve rjeđe viđa – da se vrati na dedovinu i razvija sopstvenu poljoprivrednu proizvodnju.
Na više od dva hektara pod plastenicima, ovaj mladi proizvođač danas vodi pravu “fabriku pod vedrim nebom”, gdje se svakodnevno proizvode hiljade sadnica različitih povrtarskih kultura. Njegovi proizvodi nalaze put do kupaca na pijacama u Brodarevu i Priboju, ali i širom prijepoljskog kraja.
„Sve zavisi od temperature, naročito noćne. Ako su noći hladne, a dani topli, biljka doživi šok i sporije napreduje. Kada se temperature ujednače, onda bukvalno ‘eksplodira’ i krene da raste“, objašnjava Gojaković.
U plastenicima je ovih dana pun intenzitet rada. Na hiljade sadnica paradajza, krastavca, paprike, tikvica, dinja i lubenica spremno je za tržište. Samo u jednom plasteniku nalazi se i do 6.000 biljaka, što jasno pokazuje obim proizvodnje. Iako tržište sve više traži hibridne sorte, Ljubisav ne odustaje ni od tradicionalnih, domaćih vrsta. Dio sjemena nabavlja iz poljoprivrednih apoteka, ali značajan dio i sam proizvodi, pažljivo birajući najbolje plodove za narednu sezonu.
„Imamo somborku, ajvarku, ‘slonovo uvo’ i druge sorte koje ljudi traže. Trudimo se da sačuvamo ono što je naše, ali i da pratimo tržište“, kaže ovaj mladi poljoprivrednik.
Osim rasada, Gojaković širi proizvodnju i na druge kulture. Ove godine zasadio je oko 2.000 sadnica ranog kupusa, a planira dodatno proširenje. U njegovoj proizvodnji nalaze se i krompir, tikve, tikvice i bundeve. Ipak, kao i većina poljoprivrednika, suočava se sa ozbiljnim izazovima – prije svega nedostatkom vode tokom ljetnih mjeseci. Sušni periodi, koji su sve učestaliji, zahtijevaju dodatna ulaganja i snalažljivost.
„Ako ne bude vode, planiram da pumpama dovodim vodu iz rijeke Lim. Moramo se snalaziti, nema drugog izbora“, ističe on.
Uprkos svemu, Ljubisav ne krije zadovoljstvo svojim izborom. Iako priznaje da se od poljoprivrede ne može lako obogatiti, naglašava da ovaj posao donosi ono što mnogima nedostaje – slobodu.
„Ovo je moj posao, moja plata. Nisam bogat, ali sam svoj gazda. Ne moram nikome da odgovaram – radim na svom imanju i to je najveća vrijednost“, kaže Gojaković.
Njegova priča dolazi kao snažan podsjetnik da selo nije nužno simbol odlaska, već može biti i mjesto povratka, rada i dostojanstvenog života. U vremenu kada mnogi odlaze, primjeri poput Ljubisavovog pokazuju da se uz trud, znanje i upornost može uspjeti i ostati tamo gdje su korijeni najdublji.