„Pomenulo se, ne povratilo se“, započinje svoju priču Fadil Suljović iz sela na Donjoj Pešteri, opisujući kako je život izgledao nekada, u mjestu koje je slovilo za jedno od najtežih za život na cijelom Pešteru.
„Nismo imali ni put, ni vodu, ni struju. Svega nam je falilo osim muka. Svakodnevica je bila puna teškoća i borbe za najosnovnije potrebe“, prisjeća se Fadil, koji danas sa zadovoljstvom gleda na ono što su sami stvorili i izgradili.
Danas selo ima sve što je nekada bilo nezamislivo – uređen put, struju i vodu, a svaka kuća ima neophodne mašine i alate.
„Hvala Allahu, danas imamo sve. Sagradili smo puteve, doveli vodu, stigla je struja. Život je sada mnogo lakši“, ističe Fadil.
Ali jedna bol ostaje, kaže on.
- „Mladost je otišla. Imam tri sina, svi rade u inostranstvu. Jedan od njih planira da se vrati čim stekne penziju, za ostalu dvojicu nisam siguran. Nadam se da će ih život opet dovesti ovdje na ognjište“, priča Fadil.
Govoreći o porodici, ponosno ističe da je napravio tri kuće za svoja tri sina, koji ga često obilaze zajedno sa svojim porodicama.
- „Moja najveća sreća je moja porodica. Snajke, unučad, svi se lijepo slažemo, a to je najvažnije“, kaže ovaj Pešterac.
Prisjećajući se djetinjstva, posebno ističe ramazane, koji su tada bili drugačiji.
- „Tada smo ustajali pred zoru da suporišemo, cijeli dan radili teške poslove i iščekivali iftar. I danas je ramazan lijep, ali nekada se teže živjelo pa se ramazan posebno cijenio“, evocira uspomene Fadil.
U mladosti je Fadil držao 150 ovaca zajedno sa svojom suprugom, bez ikakvih modernih pomagala. „Sve ručno, supruga je muzla sama, a ja sam ovce tjerao. Život je bio težak, ali smo ga živjeli pošteno“, govori on.
Danas Fadil ima 80 godina, a zdravlje ga polako napušta. Ipak, njegovi potomci su mu najveća utjeha. „Ne znam hoće li se sinovi vratiti, ali se nadam da će moje selo opet imati mladosti. Bez omladine, selo nema budućnosti“, poručuje ovaj mudri starac, čiji je život ogledalo promjena u Sandžaku.