Autor Suad K Zoranić
Odavno me ništa nije oraspoložilo kao jedna fotografija. Ne politička izjava, ne govor, ne deklaracija – već slika. Slika imama iz Duge Poljane, Berina Ljajića, okruženog džematlijama iz Bijelo Polje, nekadašnje Akove. Naizgled obična fotografija, a u suštini – snažnija od svih granica koje su nam drugi crtali i koje smo, nažalost, i sami počeli prihvatati.
Jer istina je bolna: sve češće srećem ljude iz srbijanskog i crnogorskog dijela Sandžak koji se udaljavaju jedni od drugih. Kao da su godine, politike i razne podjele uspjele ono što historija nije – da ubijede ljude da više nisu isti narod.
A nisu u pravu. Moj dedo, Jonuz Zoranić, došao je u Novi Pazar da radi kao sudija. Moj otac Kasim rođen je u istoj kući gdje sam i ja ugledao svijet – u starom dijelu Novog Pazara, u Jošanici. Odrastao sam uz novopazarske sokake, uz mahalske priče, uz duh grada koji ti uđe pod kožu i nikad te ne napusti. Ali isto tako, kao dijete, odlazio sam u Bijelo Polje. Sjećam se centra grada, hotela “Sandžak” – simbola jednog vremena kada ime Sandžak nije bilo sporno, kada nije bilo daleko, kada nije bilo “tuđe”.
Danas, nažalost, u svijesti dijela našeg naroda u Crnoj Gori – Sandžak je postao geografska, a ne emocionalna kategorija. Postao je “tamo negdje”. Postali su “oni tamo”. A ne postoji “oni”. Postojimo samo mi. I onda se pojavi čovjek koji pomjeri granice koje su drugi pokušali učvrstiti. Hajriz Brčvak. Nije on držao političke govore niti pisao strategije. Radio je ono što je najteže – pomagao ljudima. Bez razlike. Bez pitanja. Bez interesa.
I upravo tim djelima razbio je tišinu između Sandžaka u Srbiji i Sandžaka u Crnoj Gori. Srušio je barijere koje su godinama građene u glavama. Podsjetio nas na ono što smo zaboravili – da smo jedno. Zato ova fotografija nije samo buduća uspomena. Ona je rezultat tog buđenja. Ona je dokaz da se narod može vratiti sebi. Da se veze mogu obnoviti. Da srce zna ono što crnogorska politika pokušava da izbriše.
Na toj slici nema granica. Nema “ovih” i “onih”. Ima samo ljudi koji se gledaju kao krvna braća. Jer to i jesu. I zato, neka nas niko nikada ne razdvoji. Neka nam srca ostanu povezana, jača od svake linije na karti, jača od svake podjele.
Jer Sandžak nije prostor. Sandžak je osjećaj. A taj osjećaj – ne može se podijeliti.