Sirija, zemlja desetkovana više od decenije građanskog rata, suočava se s monumentalnim političkim i vojnim preokretom. Nedavni pad režima Bašara al-Asada označava kraj pet decenija dominacije Asadove porodice i potpuno preoblikovanje ravnoteže moći u regiji. Dok sudbina Asada ostaje nejasna, sa spekulacijama o njegovom bijegu iz zemlje, jasno je da ovaj događaj predstavlja ozbiljan udarac za ruske i iranske interese u regiji, dok je Turska izašla kao ključni igrač. Ova promjena donosi potencijal za nova savezništva, ali i rizik od političkog i sigurnosnog vakuuma koji bi mogao dovesti do dodatne destabilizacije.
Bašar al-Asad preuzeo je vlast 2000. godine, naslijedivši represivni režim svog oca Hafeza. Njegovo brutalno gušenje protesta 2011. godine izazvalo je razorni građanski rat, u kojem su milioni ljudi izgubili živote ili bili prisiljeni napustiti svoje domove. Deceniju kasnije, Asadov režim opstajao je zahvaljujući vojnoj i logističkoj podršci Rusije, Irana i libanskog Hezbolaha. Međutim, promjene na globalnoj sceni i preokupacije Moskve ratom u Ukrajini oslabile su rusku intervenciju u Siriji, dok se Teheran suočavao s unutrašnjim problemima i vojnim pritiscima. Bez ključnih saveznika, Asadov režim nije mogao zaustaviti organiziranu ofanzivu koju je predvodila grupa Hajat Tahrir al-Šam (HTS), podržana od Turske.
HTS i savezničke milicije brzo su preuzele ključne gradove Alep, Hamu i Homs, prije nego što su izolirale Damask. U svega nekoliko sati, opozicione snage ušle su u prijestolnicu, čime su efektivno srušile Asadov režim. Prema međunarodnim analitičarima, Asadovo povlačenje iz zemlje i potpuni slom režima rezultat su detaljno planirane strategije iza koje stoji Ankara. Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan nije krio zadovoljstvo razvojem događaja, naglašavajući potrebu za novim političkim realnostima u Siriji.
Tokom godina, Turska je podržavala opozicione grupe protiv Asada, motivirana sigurnosnim interesima duž svoje granice. Erdogan je strateški balansirao između dijaloga s Asadom i podrške opoziciji, sve dok nije odlučio usmjeriti podršku na HTS i savezničke milicije. Erdogan je nakon ofanzive izjavio kako Turska ne polaže pravo na sirijsku teritoriju, već želi stabilnost i mir u susjednoj zemlji. Njegovi potezi ne samo da konsolidiraju turski utjecaj na sjeveru Sirije, već šalju jasnu poruku svim regionalnim akterima o promjenama u geopolitičkoj ravnoteži.
Moskva, nekada nepokolebljivi zaštitnik Asada, sada se suočava s poniženjem. Konstantin Kosačjev, visoki ruski zvaničnik, priznao je da će “Sirijci sada morati sami rješavati svoje unutrašnje sukobe.” Ruski prioriteti su očigledno prebačeni na konflikt u Ukrajini, ostavljajući Siriju u rukama novih političkih i vojnih aktera.
Dok mnogi Sirijci slave kraj represivnog režima, analitičari upozoravaju na potencijalno opasan vakuum moći. Premijer Mohamed Gazi al-Džalali izjavio je kako je cilj održavanje slobodnih izbora, ali implementacija takvog procesa u zemlji s kompleksnim interesima ostaje neizvjesna. S obzirom na historijski kontekst i trenutni raspored snaga, sudbina Sirije zavisi od sposobnosti regionalnih i međunarodnih aktera da izbjegnu daljnju eskalaciju sukoba i omoguće stabilizaciju zemlje.