Autor Suad K Zoranić
Zamislite Sandžak 90-ih. Ratni vihor bjesni Jugoslavijom, a strah se poput sjene nadvio nad bošnjačkim domovima. Tenkovi Miloševićevog režima tutnje ulicama Novog Pazara, a paravojne formacije siju teror u sjevernom Sandžaku. Mnogi bježe, tražeći spas od sigurne propasti.U tom haosu, usred tame i beznađa, dva čovjeka se uspravljaju poput gorostasa. Rizah Gruda, glas naroda u parlamentu, i Kasim Zoranić, nepokolebljivi borac za prava Bošnjaka, odbijaju da se pokore.
Historija često nosi breme pogrešnih interpretacija, nerijetko pripisujući zasluge onima koji ih nisu zaslužili, dok istinski heroji ostaju u sjeni. U najtežim vremenima za sandžačke Bošnjake, kada su gradovi poput Novog Pazara bili pod opsadom tenkova Slobodana Miloševića, a paravojne formacije sijale strah i haos u Priboju i Pljevljima, dvojica ljudi su ustala i riskirala sve kako bi odbranila svoj narod – Rizah Gruda i Kasim Zoranić.
Devedesetih godina prošlog vijeka Sandžak je postao simbol stradanja i borbe za opstanak. Dok su Miloševićevi tenkovi gazili ulicama Novog Pazara, a režim započinjao krvave sukobe u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni, Bošnjaci Sandžaka našli su se na udaru zločinačkih paravojnih formacija. Strah se uvukao u domove, a izbjeglice iz Priboja, Pljevalja i drugih krajeva punile su Novi Pazar, Tutin i Rožaje. Upravo tada, kada su mnogi tražili spas u bijegu, Gruda i Zoranić birali su suprotno – ustali su i borili se.
Rizah Gruda, tada narodni poslanik, i Kasim Zoranić, prvi potpredsjednik SDA, pokazali su nevjerovatnu hrabrost. Na sastanku s predsjednikom Vlade Srbije Radomanom Božovićem, Gruda je iznio niz konkretnih primjera necivilizacijskog ponašanja prema Bošnjacima, dok je Zoranić demonstrativno napustio sastanak, ukazujući na besmisao dijaloga pod vojnom okupacijom. Dokumentacija potvrđuje ove događaje, kao što se vidi u zapisima iz tog perioda:
Na sastanku sa samim vrhom Miloševićeve vlasti, suočavaju se sa agresorom. Gruda, bez dlake na jeziku, iznosi istinu o patnji svog naroda. Zoranić, ponosan i nepokolebljiv, demonstrativno napušta sastanak, odbijajući da učestvuje u farsi dok tenkovi prijete njegovom narodu.
“Dalji dijalog nemoguće je voditi kada se ima u vidu da je Novi Pazar okružen i na nišanu tenkovskih i topovskih cijevi. Nema dijaloga jer smo okupirani,” izjavio je Gruda. Zoranić je također naglasio: “Izlišan je bilo kakav dijalog dok su u okruženju vojni logori,” pokazujući fotografije djece i tenkova uperenih u njihovu igru. Ovi citati dodatno osnažuju tvrdnje o njihovoj hrabrosti u vremenu opće represije.
Zoranić je, kao predsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije, bio neumoran u kritikama prisilnih mobilizacija i represije nad Bošnjacima u Sandžaku. Njegove izjave za medije, poput one da Bošnjaci ne treba da služe vojsku dok se ne riješi njihov ustavni status, snažno su odjeknule. Jedan od njegovih najpoznatijih apela glasio je:
“Pozivamo sve Muslimane iz Sandžaka i drugih dijelova Jugoslavije da se ne odazivaju na vojne pozive.” Ova izjava bila je više od političkog stava – bila je poziv na otpor i očuvanje dostojanstva u vremenu nesigurnosti i straha.
Gruda je za Sandžak Danas izjavio:
“Da neko svoju sopstvenu teritoriju okupira tenkovima, kao što je Milošević uradio Novom Pazaru, to ne pamti svjetska historija. Ono što smo Kasim i ja uradili, osim hrabrosti, bila je i mladost. Sadašnje generacije političara moraju raditi na dobrobit svog naroda, jer rat i haos su donijeli najveću štetu Bošnjacima. Bilo ne ponovilo se.”
Zoranić je dodao:
“Smatram da je Bošnjacima najljepše bilo u bivšoj SFRJ, ali sam također svjedok da je Miloševićev režim započeo rat upadom u Savezni monetarni fond, čime je direktno inicirao sukobe na prostoru SFRJ. Od samog početka bio sam protiv šovinističkog režima Slobodana Miloševića, pa sam već na početku postao prvi potpredsjednik SDA. Međutim, kada sam uočio štetnost nacionalističkih izjava Sulejmana Ugljanina, odlučio sam se priključiti Adilu Zulfikarpašiću i Muhamedu Filipoviću, s kojima sam osnovao MBO, a kasnije i LBO za Sandžak. Tokom cijelog ratnog perioda bio sam jedan od najvećih boraca za ugrožena prava Bošnjaka u Sandžaku. Moja liberalna uvjerenja davala su mi moralno pravo da budem najglasniji zastupnik svog naroda kada je bio ugrožen. Rizah Gruda bio je naš hrabri glas u republičkom parlamentu.”
Heroji poput Grude i Zoranića nisu samo historijske figure; oni su simboli hrabrosti i vizije. Njihove priče trebaju biti svjetionik za nove generacije, podsjećajući nas da se prava i sloboda ne brane riječima izdaleka, već djelima u najtežim trenucima. Njihova borba protiv Miloševićevog režima nije bila samo politička; ona je bila moralna, ljudska i historijska. Danas, dok se sjećamo tih vremena, važno je prepoznati njihovu ulogu i osigurati da njihova djela ne padnu u zaborav.