Autor Suad K Zoranić
Dok se Bošnjaci sve češće suočavaju s osporavanjima vlastitog jezika i identiteta, povijesni dokumenti neumoljivo svjedoče o duboko ukorijenjenoj tradiciji bosanskog jezika i imena Bošnjak. Jedan takav povijesni zapis nedavno je ponovno dospio u javnost, podsjećajući nas na vrijeme kada su Bošnjaci, unatoč pritiscima, ponosno čuvali svoj identitet.
U listu Javor, broj 25, od 24. juna 1879. godine, objavljen je tekst pod nazivom „Šest nedelja u Visokom“. Autor u njemu opisuje susret s Ali-begom Zečevićem, koji je tom prilikom jasno izjavio:
„Bosanski znadem samo!“
Ova jednostavna, ali snažna rečenica otkriva mnogo više od pukog dijaloga. Ona odražava realnost s kojom su se Bošnjaci suočavali već u 19. stoljeću—neprestane napore da se njihov jezik i identitet podrede tuđim interpretacijama. Iako autor pokušava nametnuti ideju da je bosanski jezik samo varijanta srpskog, Ali-begova odlučnost u očuvanju vlastitog jezika snažno odjekuje.
Povijesni kontekst borbe za identitet
U tekstu, autor, pomalo iznenađeno, pita Ali-bega kako je naučio „tako lijepo bosanski govoriti“, što implicira da je bosanski jezik nešto neobično ili čak strano. No, dodatnu težinu ovom dijalogu daje upotreba izraza „glupi Turčin“, koji svjedoči o tadašnjem omalovažavanju Bošnjaka. Takav ton u javnim publikacijama tog vremena pokazuje duboko ukorijenjene predrasude prema Bošnjacima, koji su često bili percipirani kao inferiorni među južnoslavenskim narodima.
Unatoč tome, Ali-beg Zečević ostaje nepokolebljiv. Njegova izjava:
„Ja neumijem srpski kao što ti veliš, bosanski znadem samo,“
sažima cijelu povijesnu borbu Bošnjaka za očuvanje jezika i identiteta. Ove riječi, jednostavne, ali simbolične, predstavljaju most između prošlosti i sadašnjosti te podsjećaju na važnost čuvanja naslijeđa.
Jezik kao temelj identiteta
Jezik je srž identiteta svakog naroda. On nije samo sredstvo komunikacije, već i simbol postojanja, most između generacija i zid protiv zaborava. Povijesni zapisi poput ovog iz 1879. godine danas služe kao podsjetnik na autentičnost i kontinuitet bosanskog jezika i identiteta.
U suvremenom kontekstu, gdje se Bošnjaci suočavaju s negiranjem svog jezika, ovakvi dokumenti od neprocjenjive su važnosti. Oni pokazuju da pitanje bosanskog jezika nije samo lingvističko, već i političko pitanje, duboko ukorijenjeno u povijest i identitet Bošnjaka. Svaki takav zapis svjedoči o postojanju bosanskog jezika kao autentične kulturne i nacionalne vrijednosti.
Poruka budućim generacijama
Tekst iz Javora podsjeća nas da jezik Bošnjaka nije samo pitanje lingvistike, već i ponosa, opstanka i identiteta. Njegova poruka danas odjekuje glasnije nego ikad prije:
„Bosanski znadem samo!“
Upotreba izraza poput „glupi Turčin“ podsjeća nas na povijesne izazove i nepravde, ali istovremeno naglašava snagu Bošnjaka da, unatoč takvim preprekama, sačuvaju svoj jezik i identitet. Ovi povijesni zapisi nisu samo sjećanje na prošlost, već i inspiracija sadašnjim i budućim generacijama da nastave borbu za očuvanje bosanskog jezika i identiteta, kao ključnog dijela bošnjačkog naslijeđa.
Bosanski znadem samo!
„A more gde nauči, tako lijepo bosanski govoriti?” zapita me „ti mora da si i pređe u Bosni bio.” Stadoh ga obaveštavati da mi je to maternji jezik i da ja ne govorim „bosanski” nego srpski kao i on.
„Ja neumijem srpski kao što ti veliš” opiraše se glupi Turčin „bosanski znadem samo”.
Na moje pitanje dalje kako mu je ime, odgovori: „Ali beg Zečević”.Članak “Šest nedelja u Visokom”
List Javor br. 25, Novi Sad 24.06.1879.
