Nakon pune 24 godine provedene iza zatvorskih zidina, Fikret Hadžić, poznatiji kao Hadžija, ponovo je zakoračio na slobodu. U emotivnom razgovoru govorio je o životu iza rešetaka, porodici koja ga je čekala više od dvije decenije, podršci koju dobija od ljudi iz cijelog regiona, ali i poruci koju danas šalje mladima. Hadžić kaže da još uvijek ne može vjerovati da je ponovo kod kuće.
– Plakao sam cijeli dan kada sam izašao. Ne mogu da vjerujem da sam na slobodi. Zatvor je težak, to je najteže mjesto za čovjeka – kazao je Hadžija.
Posebno je govorio o posljednjim mjesecima boravka u zatvoru, tvrdeći da su zatvorenici bili uskraćeni za informacije iz vanjskog svijeta.
– Ukidali su nam novine i televizijske kanale. Ljudi u zatvoru moraju znati šta se dešava napolju. To je dio resocijalizacije. Borit ću se da osuđenici imaju bolje uslove – rekao je on.
Iako je izašao bez novca i imovine, tvrdi da je ostao iznenađen podrškom koju je dobio odmah po izlasku na slobodu.
– Ljudi me zovu iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Njemačke, Austrije… Nisam mogao tri dana spavati koliko su me zvali. Jedan čovjek mi je poklonio automobil i dao 400 eura da imam za početak. Drugi su ponudili pomoć za kuću i namještaj. Ne mogu vjerovati koliko dobrih ljudi ima – ispričao je Hadžić.
Naglašava da ne želi živjeti od milostinje, već od svog rada. Njegov plan je odlazak u Njemačku, gdje želi raditi kao vozač autobusa.
– Završavam procedure, učim za PIN kod i evropsku licencu. Hoću pošteno da radim i da pomognem porodici. Neću da varam ljude niti da tražim sažaljenje – rekao je.
Tokom razgovora posebno je uputio poruku mladima, ističući da niko ne treba krenuti putem kojim je on otišao.
– Nemojte uzimati pravdu u svoje ruke. Držite se škole i poštenog života. Ja sam pogriješio i odležao svoju kaznu. Ne želim da iko prođe ono što sam ja prošao – poručio je Hadžija.
Govoreći o porodici, istakao je da mu je supruga bila najveća podrška tokom svih godina zatvora.
– Čekala me 24 godine. To je nemoguće danas. Porodica me nije ostavila i hvala im na svemu – rekao je emotivno.
Priznao je i da mu je teško da se navikne na savremeni život i tehnologiju nakon toliko godina iza rešetaka.
– Da nije sina, ne bih znao ni telefon upaliti. Kad sam ja osuđen nije bilo pametnih telefona ni društvenih mreža – kazao je kroz osmijeh.
Hadžić tvrdi da želi miran život i novu šansu, bez sukoba i problema.
– Imam 67 godina. Ne želim više nikakve probleme. Hoću samo da živim pošteno i da ostatak života provedem mirno – zaključio je.