Da ništa nije slučajno i da ne mora biti kako je rečeno, potvrdio je i ovaj intervju sa gospodinom Hajrizom Brčvakom, poznatim crnogorskim biznismenom i humanistom. Susreli smo se na vrhu Bjelasice nakon atraktivne ture kvad vozilima po planinama, dan prije zakazanog roka za intervju. Bez ikakve moje namjere i pomisli da ćemo tu razgovarati za časopis, ipak jesmo. A počelo je s tim što je gospodin Brčvak rekao: „Zašto sjutra, možemo danas da razgovaramo za intervju, ja sam uvijek spreman.“
Vjerujem da su upravo u ovom malom uvodu sublimirane simbolički osobine velikog čovjeka kakav je gospodin Hajriz Brčvak. Iskreno, nekako dječački nevino i mangupski, ovaj gospodin se divio ljepotama Bjelasice tog majskog dana, kada je zima uzmicala pred ljetom, uz to vozeći kvad brže od ostalih… Ta neposrednost, istinska skromnost i iskrena ljudska toplina gospodina Brčvaka lako se prenosila na sve prisutne. Neke ljudske energije su nevjerovatno jake, i kao takve su vrijedna rijetkost.
To su one energije koje samim prisustvom i osmijehom, riječju blagom tako lako oko sebe obuzmu svojom pozitivnom harizmom, ustvari darom prenošenja osjećaja radosti, to jest dijeljenjem… Tako utiče i prisustvo gospodina Brčvaka u društvu. Donosi neku djetinju radost na koju smo zaboravili ili joj se bojimo prepustiti kad odrastemo.
Da je djetinstvo i dijete u nama početak i razlog svega, objasniće mi ovaj gospodin u razgovoru koji je tekao lako i bistro taman k'o rijeka Bistrice koja protiče kroz istoimeno rodno selo gospodina Brčvaka, ili one istog imena koja protiče kroz moj grad… Nije bila potrebna priprema za intervju, ni sagovorniku, ni novinaru, jer ovaj gospodin je uistinu nadahnuće za razgovor.
Razgovarali smo na planini, a gdje bi ljepše mjesto bilo, a upravo su planine u genima ovog čovjeka, i nikad zaboravljeno djetinjstvo i korijeni u bjelopoljskom selu Bistrica, gdje je rođen prije 55 godina.
Kada kažemo „djetinjstvo“, koje su Vaše prve asocijacije?
– Dobro pitanje… Djetinjstvo je nešto gdje se formira karakter čovjeka. Sve što je lijepo odmah vežete za djetinjstvo. Svaki svoj uspjeh opet vežete za djetinjstvo, jer odatle ste krenuli, napravili prve korake, sanjarili o nekim stvarima, stvarali ideje koje su tada izgledale nemoguće. Onda, kad odrastete i nešto uspijete, shvatite da su vam se ti dječački snovi ostvarili, i više od toga. Mislim da ko zaboravi na djetinjstvo da je zaboravio i svoje postojanje. Ako se kasnije u životu čovjek ne sjeća djetinjstva – ništa mu ne vrijedi, i to nikada ne trebamo zaboraviti.
Rado se sjećam djetinjstva, posebno kada vidim ljude koji se muče, bore za opstanak. Tako je i meni bilo, nas je bilo desetoro djece, od istih roditelja, odrasli smo u jednoj kući sa dvije sobe. U toj kući se svih nas deset rodilo, sedmoro braće i tri sestre.
Taj život se ne zaboravlja, i danas volim da idem na mjesta gdje žive ljudi koji žive sličan život.
Je li to neki iskonski jednostavan, a ustvari bogat život koji se ne procjenjuje kroz materijalno?
– Mi se kao djeca rodimo bez grijeha, bez nekih loših djela. Rođeni smo čisti, zdravi. Kako odrastamo postajemo drugačiji, formiramo se u neke druge osobe i što više zadržimo to dijete u sebi vjerniji smo sebi.
Posebno mislim na nas djecu sa sela. Sjećam se kad sam otišao u gimnaziju u grad, vidio sam i osjetio tad razliku između nas i mojih vršnjaka u gradu koji su se ponašali drugačije. Osjećao sam tad to kao neki drugi svijet i život, koji ja danas vjerovatno živim, na žalost. Volio bih da čitav život budem onakav dječak koji sam bio, dječak koji se rodio u selu Bistrici, koji je tamo živio, odrastao… volio bih kad bih mogao da ostanem uvijek takav.
Svi težimo da sačuvamo dijete u sebi, upravo zbog toga što se tu osjeća nevinost, iskrenost, čistoća. Svaki čovjek zna šta je čisto, a šta prljavo. Mi odmah vidimo prljavštinu na majici, na odijelu. Kad bismo tako gledali svoju prljavštinu u duši to bi nama bilo mnogo bolje, ne zbog drugih, nego nas samih, ali mi više gledamo da su nam odijela čista, a dušu ne vidimo je li nam čista. A čista duša kojoj težimo je upravo ta duša s kojom smo rođeni. Više vodimo računa o formi nego o suštini. Na žalost.
Možda nam je teško suočiti se sa sobom, s nama takvima kakvi uistinu jesmo?
– Da, upravo to. Danas smo podobni tim nekim lažnim životima, lažnim profilima. I sve više mi sebe integrišemo u taj lažni profil. Prvo napravimo tu neku lažnu sliku o sebi s namjerom da nekoga zadivimo sa tom slikom, da oduševimo, privučemo pažnju. Prvo se to desi možda i u nekoj šali, ali onda počinje da nam to imponuje, da nam odgovara i sve više tonemo u lažnu sliku o sebi – udaljavamo se od istine. Mi znamo i tad ko smo ali nećemo i ne želimo da priznamo. Ustvari, baš je suprotno: život je kad se suočiš sa svojom istinom i kad sebi priznaš da je to – to, da ti nijesi ta izmišljena slika, da uvijek znaš ko si, kad sebi priznaš da si ti taj original, da ne sanjaš o nečemu što nijesi u tom momentu. Možeš da sanjaš o nečemu što želiš da postaneš i dosegneš, ali nikako da budeš ono što nijesi. Danas je, na žalost, mnogo tih pogrešnih pogleda, pokvarenih slika. Ne treba praviti lažnu sliku o sebi. Kroz svoj život sam upoznao i upoznajem mnogo ljudi, sjedio sam sa svim kategorijama ljudi i primijetio sam da ljudi koji su postigli neki uspjeh, i koji su, ne želim da povrijedim nikog, više privrženi vjeri, oni teže toj iskrenosti. Kome sam god od njih ispričao svoju prošlost, koja nije bila ni malo laka ni sjajna, ne predstavljajući se ovim sadašnjim životom koji živim, nego istinom kako je bilo, izuzetno su cijenili iskrenost.
Nijesam se predstavljao da sam ja oduvijek živio život koji sada živim, već prvo što želim da im pokažem je da nije moja slika života to što sada vide već da sam ja došao iz jedne druge krajnosti u ovu sadašnju krajnost. Ljudi su mi zbog te iskrenosti više vjerovali, pa čak i oni kojima sam u prošlosti dugovao deset, petnaest godina neke račune, vjerovali su mi jer sam došao i rekao im istinu kako stvari stoje.
Ne moramo podpadati pod pritisak da stvaramo lažnu sliku o sebi, ni kad je teško, ni ikad. Uvijek treba prikazati iskrenu sliku jer tada ljudi mogu i da vam pomognu i da vas prihvate takvog kakav ste uistinu. Kada nametnemo pogrešnu sliku o sebi onda ljudi očekuju od nas da smo ti za koje se predstavljamo pa je problem kad ne možemo tu sliku održati, tome vodi lažno predstavljanje. Iskrenost je jedini pravi put. Mislim da moramo imati strah od Boga. Ljudi koji nemaju strah ni od čega, mislim da ne mogu biti iskreni. Onaj ko ima strah od Gospodara neće nikada preći neke granice za koje znamo da Gospodar neće biti zadovoljan s tim. To je moje lično mišljenje, ne namećem nikom ništa, govorim o sebi, svom životu i svom poimanju.
Da li su Vaši dječački snovi u Bistrici mogli dosegnuti u mašti uspjeh koji ste postigli ili su djeci skromnijeg imovnog stanja možda i skromniji snovi? Primjer ste da se snovi mogu nadmašiti odakle god mi dolazili, i kad nam nije unaprijed dato i utrt put i data materijalna osnova za uspjeh?
– Čovjek malo po malo pomjera te granice kako mu se postavljaju i kako ih prelazi, same se pomjeraju i sam ih pomjeraš. Nikada ne bih pomislio i da me Bog pitao šta želim, mene bi bilo sramota da tražim ovo što imam, da ja to mogu da zaradim i budem što sad jesam. Međutim, lično smatram da nijesam ja zaslužan za ovo što sam sad i što imam, to je Božija volja. Ne govorim to radi publike, već radi sebe i svog uvjerenja. Ovo je stvarno tako. Niti sam u bilo čemu bolji od drugih, niti sam završio neke velike škole, poznajem mnogo pametnije ljude, lično ih poznajem, a koliko je takvih koje ne poznajem… Mnogo je ljudi koji treba prije mene da imaju ove neke blagodati.
Ništa nije slučajno u životu, evo mi danas radimo intervju na vrhu Bjelasice, gledamo snijeg u maju mjesecu, 15. maja, to je blagodat. Mi nijesmo ni pomislili da ćemo danas raditi intervju. Ništa nije slučajno, nešto je određeno za svako vrijeme.
Nijesam ni pomislio nikada da se može meni desiti da postignem to što sam postigao. Čak sam mislio da se takvo nešto dešava samo u filmovima, za mene to nije bilo realno moguće da Bog nekom toliko da, nekom ko dolazi iz neke takve sredine, a uz to nemajući nikakve epitete poput toga da sam iz neke recimo bogate familije i slično.
Nije sve tako jednostavno došlo…
– Dva puta sam u životu propadao da nijesam mogao bukvalno ujutro kupiti hljeb djeci za doručak – nijesam imao ni dva eura u džepu.
Nijesam imao, pa sam imao, pa opet sam ostao bez ičega… Ali uopšte nijesam imao strah od tog nemanja, čak sam se privikavao i bolje snalazio i snalazim se u nemanju nego u imanju. Mnogo brzo može to da se desi svakom od nas. Eto, zadnji put je bilo prije 12 godina kada nijesam imao ništa. Mnogo je tanka nit između nemanja i imanja. Sve zavisi kako mi to prihvatamo.
Kada se desilo da ostanem bez išta, eto to na primjer prije 12 godina, čak sam bio ponosniji i bolje sam se oblačio napolje i pokazivao sliku srećnog siromaha, nijesam bio očajan. To je stvarno pouka za svakog ko se nađe u nekom sličnom iskušenju i – ne treba biti očajan, jer nijesmo mi ti koji dovode stvari do nekih iskušenja, nijesmo mi uvijek za sve krivi, nekada nas naš uzvišeni milostivi Gospodar iskušava. Tada kada sam ostao bez ičega ponekad bih pomislio, pa nijesam ja Bože ništa toliko zgriješio, možda su me s pravog puta skretale gluposti kao alkohol, kocka ali nijesam bio pokvaren u duši, čime sam to zaslužio. Međutim, kada sve to prođe i kada se vratiš na te trenutke u prošlost onda poslije izvjesnog vremena shvatiš da to što si smatrao da ti je loše i pitao Boga „zašto mi se to desilo“, da je to moralo da se desi da bi ti skočio jednu stepenicu gore, to je moralo da prođe. Vjerovatno, Bog me dobro poznaje i vjerovatno je znao da će me na takav način dovesti do toga da promijenim sebe i da promijenim odnos prema sredini.
Približite nam iz ugla dijasporca odnos naše dijaspore prema našoj zemlji, kako se ustvari odvija ta relacija?
– Niko ne voli Crnu Goru kao naši ljudi koji su se iselili vani, to su ljudi koji čitav život pate za svojim djetinjstvom, zavičajem gdje su napravili prve korake, jer ni jednom stablu ne može biti dobro kao tamo đe su mu korijeni nastali. Dijaspora voli Crnu Goru. Međutim, bilo je loših iskustava, primjera da ljudi iz dijaspore dođu ovdje i ne budu prihvaćeni možda onako kako bi oni očekivali, jer mi se poželimo u dijaspori zavičaja pa možda i mi tražimo da nas ljudi kada dođemo ovamo bolje prihvate, možda očekujemo mnogo… Nije lako zaraditi vani, nema previše tog novca i onda se ljudi tamo dosta odriču da bi imali da pošalju familijama ođe, svojoj zajednici i onda kad dođu i ne budu prihvaćeni. E, sad tu postoji jedna stvar koju svaki čovjek za sebe treba da prostudira i za sebe odluči. Mnogi ljudi kad nešto daju očekuju zauzvrat nešto, i onda čim očekuješ, a ne dobiješ, ti si razočaran. To je osnovna stvar da mi kao ljudi treba da shvatimo kada nešto radimo da to dajemo, a da ne tražimo ništa zauzvrat. Tako iz dijaspore ljudi kad pošalju nešto očekuju zauzvrat nešto, i kad ne dobiju tu pažnju, nastaje problem. Druga stvar, kada se pođe u inostranstvo, u početku je teško, treba se snaći za stan, auto jer je neophodan, pa onda se nižu novi ciljevi, potrebe familije… i vremenom se stopimo sa tim životom tamo. Ako ne dolazimo u svoju domovinu Crnu Goru mi postajemo sve više stranci i udaljavamo se. Tu je greška naših ljudi iz dijaspore koji daju više značaja materijalnom nego duševnom. Zbog tog materijalnog preskačemo jedan odmor, pa drugi… i ne dođemo u Crnu Goru. Djeca nam ne dođu, zaboravljaju maternji jezik, govore taj strani jezik zemlje u kojoj žive, u kući se počne govoriti samo tim jezikom. Onda, kada dođu djeca u svoju domovinu već ne govore naš jezik, osjećaju se nelagodno, kritikuju ih kako to ne znaju naš jezik i slično… Tako se stvara još veća barijera koje ne bi trebalo biti, ali to je isto jedan od razloga udaljavanja.
Vaš primjer ulaganja u Crnu Goru je podsticaj i inspiracija našim ljudima u dijaspori da ozbiljno razmišljaju o biznis ulaganju u svoj zavičaj. Vaše iskustvo im je vjerodostojno i primjer vodilje na koju se mogu osloniti. Kakvo je Vaše viđenje mogućnosti i prilika da crnogorska dijaspora ulaže u domovinu?
– Trideset, četrdeset godina od odlaska ljudi odavde za Evropu, Kanadu, Ameriku… niko nije ovdje shvatio da su oni potencijal i iz druge, treće generacije sa kojima se država može pomjeriti tri koraka naprijed. To je jedan hendikep. Nije pružena mogućnost tim ljudima, nijesu im otvorena vrata na pravi način da se dočekaju, već su bili izloženi mnogobrojnim barijerama, prepušteni manipulacijama i bivali iskorišćeni od svih redom. Uz to sve još su im se podsmijevali kada bi ih prevarili. Ali nijesu prevarili njih, već sebe, svoju državu. Jer, ti ljudi će preboljeti finansijski gubitak, ali je nadoknadivo učinjena šteta. Ti ljudi su u sređenim sistemima zemalja u kojima žive, nijesu navikli da im se ne da to što im pripada, da im se osporava i najobičniji dokument u nekoj opštini, a još dolaze s najboljim namjerama regularnog ulaganja u svoj zavičaj. Podsmijeh onih koji su ih prevarili, izmanipulisali, blokirali zarad lične brze zarade, ljudi koji bi trebali da im daju podršku, kao na primjer na pozicijama ozbiljnim u opštinama, je meni lično poznata. Samo, razlika između mene i ostalih kojima se to desilo je da se ne prepuštam tome, nastavljam da radim i takvi ljudi ne mogu da me pokolebaju i ja znam da je to njihov sitni lični interes i da to nije interes cijele države. Hvala Bogu, u ovoj državi ima dosta ljudi koji rade i vole ovu zemlju, vole svakog čovjeka. Moramo da tražimo te i takve ljude, da sa njima sarađujemo.
Dijaspora mora da počne intezivnije da investira u Crnu Goru, u svoju domovinu, jer to je nešto što smo neđe i obavezni, da vratimo upravo to što smo dobili u ovoj zemlji u djetinstvu i da bi druga djeca imala ljepšu mladost.
Moramo i da zaboravimo te neke loše stvari i da preskačemo te ljude koji pokušavaju da nas manipulišu i tražimo druge. Sve sam to sam prošao i doživio i hvala Bogu sa dobrim ljudima se može ići naprijed. Ne bih bio ovdje da ne vjerujem u to i da nije tako. Ne treba gledati sve kroz situaciju ako vas je neki činovnik iz opštine pokušao izvarati i generalizovati to i reći takav je taj grad. Nije tako, ima mnogo poštenih ljudi i treba da ih nađemo i treba da budemo iskreni i otvoreno reći da nas je „taj i taj“ pokušao prevariti, moramo o tome da pričamo i da se suprotstavimo ljudima koji ruše autoritet i ugled naš i naše zemlje.
Nijesam došao u Crnu Goru da zaradim, nego da ulažem, da se pokrene mnogo toga dobrog za ovu zemlju. Zarađujem u Njemačkoj, u firmi MIH GmbH (Münster, Njemačka) odakle je sve ostalo proisteklo. Firma ove godine pravi 250 miliona eura, sljedeće je projektovano da će biti 400 miliona, meni nijesu ovdje u Crnoj Gori bitni novci da ih zaradim već da uložim zarađeno vani.
Noviji Vaši obimniji biznis projekti u Crnoj Gori usmjereni su na turizam koji prvenstveno valorizuje prirodne ljepote i potencijale sjevera Crne Gore, gradnju na održiv način u sadejstvu i kroz mnogobrojne aktivnosti agencije Gold travel…
– U taj biznis sam ušao, opet, upoznavši dobre ljude koji su mi uspjeli slikovito približiti na papiru potencijale ljepota Crne Gore, a evo tek drugi put sam lično u obilasku predjela o kojima su mi pričali. Ne ulazim u posao sa svakim, želim biti okružen dobrim ljudima jer oni su naše ogledalo i mi njihovo. Oni su naša slika, mi njihova. S kim si takav si.
Sada kada gledam ove ljepote po Crnoj Gori, tvrdim da ovog nema niđe na svijetu. Vjerujem, takođe, da će Crna Gora biti među top 10 svjetskih destinacija, najdalje za nekih pet godina.
Bićemo tad ponosni što smo u to vjerovali danas.
Ono što treba da radimo svi, svaki građanin Crne Gore, da dovodimo goste u našu zemlju, da ih ugostimo, počastimo, pokažemo ljepote koje je Bog dao Crnoj Gori, upriličimo im najljepši doživljaj, i da im još i poklon spremimo. Oni treba da budu naši ambasadori u svijetu, da prenose doživljaj ljepote i te lijepe trenutke koje su ovdje doživjeli. Zato, treba da vratimo ono naše gostoprimstvo, koje još uvijek postoji, gostoprimstvo kakvo je bilo u našem djetinjstvu kada se nije imalo u kući ali za gosta se snalazilo i moralo je da se ima da se dočeka kako treba. Moramo da budemo pravi domaćini, da resetujemo naš život, da se vratimo tamo odakle smo počeli jer mi smo u suštini veoma topao i gostopriman narod. Ja sa ovim ljudima iz Gold agencije upravo imam namjeru da pozovem u goste na naš račun takve ljude i da im priuštimo nezaboravne doživljaje ljepota i svega što Crna Gora pruža, da damo svoj doprinos.
Ne smije se gledati sve kroz novac, ljudi mogu dati mnogo više vrednijih stvari od novca i koje su vrednije kod Gospodara nego ako imate novac koji vam je On dao. A Gospodar nam je dao mnogo stvari koje možemo da damo i usrećimo druge.
*Preuzeto iz časopisa Moj zavičaj Crna Gora Moj zavičaj CG
Razgovarala: Sanja Golubović
Foto: Risto Božović, Gold travel agency Gold Travel Agency
