- U 77. godini života, Hakija Hodžić svjedoči o vremenu kada je selo Draga bilo puno života, omladine i smijeha, a danas – o tišini i praznim kućama koje pamte neka sretnija vremena.
Tutin – U srcu sandžačkih brda, u selu Draga, još uvijek odjekuje glas Hakije Hodžića, starine koji je cijeli život proveo u svom rodnom mjestu. “Rođen sam ’49. godine, i evo, 77 mi je sada. Nikad nisam otišao odavde. Ovdje sam se rodio, ovdje ću i umrijeti”, priča Hakija, pogledom prateći obrise sela koje se razlijeva po blagim padinama iznad Tutina.
- “Ranije se živjelo od zemlje, stoke i šume. Nismo imali ništa osim ruku i volje. Sad, hvala Bogu, putevi se napravili, ima i struje i vode, ali nema naroda. Omladina otišla – ostali mi stariji”, kaže Hakija s dozom tuge u glasu.
Prisjeća se vremena kada je selo imalo više od 400 đaka u osmogodišnjoj školi, dok danas jedva da ih ima osamdesetak. “Od Nove godine do danas, četrdesetoro djece iz Drage rodilo se po Njemačkoj, Švicarskoj i Luksemburgu, a ovdje možda četvoro”, dodaje, sliježući ramenima.
Govoreći o porijeklu, Hakija nabraja prezimena koja su činila dušu sela: “Pepići, Amatovići, Demići, Čelakovići, Todići, Mušini, Zirljeci, Ramići… sve se to miješalo, ženilo, udavalo. Sad je sve otišlo, postalo svoje, krvno svoje.”
Nekada, kaže, “nije se gledalo koje je prezime – svi su bili prijatelji, komšije, rodbina po srcu”.
Hakija s ponosom govori o zajedničkom radu mještana koji su sopstvenim sredstvima uložili u infrastrukturu:
- “Skupljali smo više od sto hiljada eura da uvedemo vodu. Opština je nešto pomogla, ali najveći dio smo mi sami. Sad ima svaka kuća priključak, oko 190 ih je sve zajedno. I struja se popravila, mada i ona zna da ode po dva-tri dana.”
- “Ranije, brat brata nije mogao proći da ga ne zovne na kahvu. Pjevalo se, sviralo, do zore se igralo. Sad, mjesec dana prođe da se ne vidimo. Umjesto gusala i pjesme – televizor i telefon. Nema više duše u narodu”, kaže starina, s pogledom koji se gubi prema brdu.
Hakija kaže da mu ne treba ni Las Vegas, ni veliki gradovi:
- “Javljaju mi se rodbina po svijetu – iz Njemačke, Švicarske, Amerike. Kažu mi: ‘Dođi, Hakija.’ A ja im velim – neću nikud. Moj Las Vegas je ovdje. Ovdje sam sretan, i ovdje ću ostati.” Pogledajte prilog ispod teksta.