Halid Bešlić napisao pjesmu o tragičnoj ljubavi Envera i Fride nastradali od fašizma: “Je l’ ti žao što se rastajemo”

U najmračnijim danima Drugog svjetskog rata rodila se jedna od najpotresnijih ljubavnih priča sa prostora bivše Jugoslavije — između Envera Šiljka iz Bosanske Gradiške i Jevrejke Fride Laufer iz Tuzle. Njihova ljubav, započeta u vihoru rata, završila se u logorima i pred streljačkim vodom, ali je ostala zauvijek zapisana u stihovima pjesme „Je l’ ti žao što se rastajemo“, koju je Halid Bešlić napisao i otpjevao kao omaž njihovoj tragičnoj sudbini.

Dok je čekao streljanje u tuzlanskoj tamnici 1941. godine, Enver Šiljak, mladi revolucionar i skojevac, napisao je oproštajnu pjesmu svojoj voljenoj Fridi. Pjesmu je uspio doturiti iz zatvora, svjestan da mu se bliži kraj.
Decenijama kasnije, inspirisan tom ljubavlju i njihovom žrtvom, Halid Bešlić je napisao i snimio pjesmu „Je l’ ti žao što se rastajemo“, koja je rasplakala generacije i postala simbol vječne odanosti i boli.
Spot za ovu numeru snimljen je na emotivan način, a svaka nota u sebi nosi dah vremena u kojem su Enver i Frida voljeli i stradali.

Rođen 15. avgusta 1919. godine, Enver Šiljak je odrastao u siromašnoj porodici, ali bogat duhom i znanjem. Otac Salih bio je kafanski svirač, a sin je od malih nogu učio da se bori.
Školovao se u Banjaluci i Osijeku, a potom došao u Tuzlu, gdje je radio u rudniku „Kreka“ i priključio se Komunističkoj partiji Jugoslavije. Ubrzo je postao sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a i jedan od najaktivnijih mladih ilegalaca.

U Tuzli je upoznao Fridu Laufer, Jevrejku plemenitog duha i istih uvjerenja. U vremenu mržnje i progona, njih dvoje su prkosno voljeli, dijelili ideale slobode i pravednosti, i nisu se skrivali.

U julu 1941. godine, Enver i Frida su zajedno s grupom saboraca pokušali organizovati prelazak rudara u partizane. Izdani su od ustaškog doušnika i uhapšeni u selu Drežnik.
Enver je pred Prekim sudom u Tuzli 5. septembra 1941. godine osuđen na smrt. Kada su ga vezanog izvodili na strijeljanje, pjevao je Internacionalu i uzvikivao:

„Možete ubiti Envera Šiljka, ali Komunističku partiju — nikada!“

Dok su ga ustaše vodile hodnicima zatvora, tiho je pjevao stihove koje je napisao za Fridu — „Je l’ ti žao što se rastajemo“. Pred samo streljanje skinuo je bluzu i dao je kočijašu riječima: „Odnesi je mojoj Fridi.“

Frida je nekoliko sedmica nakon Enverove smrti deportovana u logore Gospić, Loborgrad i na kraju Jasenovac. Tamo je 1942. godine, u užasnim uslovima, rodila Enverovog sina.
U posljednjoj dopisnici upućenoj sestri, 9. maja 1942. godine, pitala je:

„Znaš li nešto o Enveru?“

Nije znala da je njen voljeni već odavno mrtav. Uskoro je i ona ubijena — po nekim izvorima u Jasenovcu, po drugima u Aušvicu.

Njihova priča nadživjela je fašizam, logore i vrijeme. Pjesma Halida Bešlića, nastala iz stihova koje je Enver napisao pred smrt, danas živi kao simbol ljubavi koja ne poznaje granice.
Na osnovu te priče književnik Jasmin Imamović napisao je i roman „Slana zemlja“, a most u Tuzli, otvoren 2010. godine, nosi ime „Most narodnog heroja Envera Šiljka i Fride Laufer“ — ili jednostavno, kako ga narod zove, Most ljubavi.

Kada su se potomci Fride i Envera, osamdeset godina kasnije, susreli u Gradišci, suze su tekle tiho — jer ljubav, i kad se rodi u ratu, ne umire nikada.