-
U priči starine Halila Ahmetovića iz sela Gluhavica kraj Tutina, zrcale se decenije teškog rada, siromaštva i borbe za opstanak, ali i prirodna ljepota Peštera i mir zaslužene starosti.
Kroz zabačena brda Pešterske visoravni, u selu Gluhavica kraj Tutina, živi Halil Ahmetović, starina čiji glas i pogled svjedoče o godinama truda i poštenog rada. Njegova životna priča, protkana znojem i strpljenjem, danas djeluje gotovo nevjerovatno mladima koji ne znaju šta znači ići pješke nekoliko kilometara kroz snijeg samo da bi stigli do škole.
- „Evo, odavde sam osam godina pješke išao do Crkvina. Zimi, po kiši, snijegu, bez prevoza… Teško je bilo tada mnogo. Nije bilo ni dobre obuće, ni tople odjeće. Išli smo u zakovanim opancima koje nam je pravio jedan majstor tamo“, sjeća se Halil.
Nakon mladosti obilježene siromaštvom i mukom, Halil se zaposlio u „Hidrotehnici“ u Beogradu, a kasnije i u komunalnom preduzeću u Novom Pazaru, gdje je radio još osam godina, sve dok nije stekao penziju. Ukupno – punih 40 godina radnog staža.
- „Nije bilo lako. Para slabo, plata mizerno mala. Kad je neko imao 20.000 dinara, to je bilo kao bogatstvo. Kasnije se to malo povećalo, ali opet ništa naročito. Sad, penzije su 30, 40, 60 hiljada… kako kome.“
Prisjeća se i vremena kada je selo živjelo od zajedništva i uzajamne pomoći – kosilo se ručno, žnjelo se s crpom, vezali su se snopovi, a konji su nosili žito. „Ko je imao konja bio je car u selu. Mi nismo, pa smo posuđivali – ali za sve je trebalo vratiti uslugu.“
Govori i o problemima pri ženidbi: „Tada se niko nije lako ženio. Nemaš para, kuća trošna, standard nizak, djevojke neće da dolaze. One bi u grad, da su školovane, da rade.“
Danas Halil dane provodi u tišini rodnog kraja, u prirodi koju voli i koju, kaže, jedino nije izdala. „Ovaj kraj je brdovit, ali priroda je zdrava, voda dobra, zrak čist. Bog me do sada sačuvao zdravlja, godine su me stigle, ali se ne dam.“
Na kraju, u tišini sela, Halil ponekad i zapjeva – kao podsjetnik na mladost, ljubavi, i jednu prošlost koju danas malo ko razumije:
„Bumbul mi pjeva, ruža mi cvjeta, mog dragana nema…“