- Životna priča Halila Ahmetovića iz sela Gluhavica kod Tutina otkriva puteve borbe, odrastanja bez puteva i obuće, pa do radnog vijeka koji nije prošao ni brzo ni lako.
Na brdima Donje Pešteri, u selu Gluhavica, živi Halil Ahmetović – čovjek čije godine i lice nose priče o jednom vremenu koje je prošlo, ali se nije zaboravilo. Iako star, Halilova riječ odzvanja jasno, dok pokazuje stazu kojom je godinama pješačio do Crkvina.
- – „Snegovi, kiše, bez prevoza, samo noge i Bog uz nas“, kaže Halil, prisjećajući se osam godina pješačenja kroz blato i snijeg. Išao je i vraćao se pješice, bez prave obuće, često u zakovanim opancima koji su puštali i vodu i snijeg. „Dođeš kući sav mokar, ali nisi imao izbora.“
Nakon mladosti ispunjene naporom, Halil se zaposlio u beogradskoj firmi „Hidrotehnika“, a potom prešao u komunalnu firmu u Novom Pazaru, gdje je proveo sedam-osam godina do penzije.
- – „Radio sam četrdeset godina. A plata? Pa, bijedna. Počelo sa 20.000 dinara, tek kasnije nešto više. Danas su penzije 30, 40, 60 hiljada – kako kome.“
Prisjeća se kako su se nekad snoplje vezivale ručno, žnjelo srpom, kosilo kosom, konji vukli plastove… A ko nije imao konja, morao je da moli komšiju i vraća uslugu. Zajedništvo je bilo način preživljavanja.
- – „Nije prošlo brzo tih četrdeset godina. Nije ni lako, ali Bog dao snagu.“
Danas Halil uživa u prirodi svog kraja. „Brdovit, ali lijep. Voda zdrava, vazduh čist, zdravlje me još služi, hvala Bogu.“
Oženio se kasno. Teško je bilo dovesti djevojku u selo gdje nema puta, gdje zimi brda zavijaju tišinom i snijegom, gdje se oskudno živjelo. „Nisu djevojke htjele da dolaze ovamo. Htjele su školu, grad, posao. A mi? Brda i motika.“
A onda se osmijehne i zapeva staru pjesmu:
„Bumbul mi pjeva, ruža mi cvjeta, mog dragana nema…“
U tih nekoliko stihova stane čitava njegova mladost, ljubav, patnja, ali i otpornost. Halilova priča nije samo o prošlosti – ona je opomena da ništa ne dolazi lako, da su prave vrijednosti skromnost, poštenje i trud. A kad ga pitate da li je vrijeme izliječilo sve što ga je boljelo, odgovori tiho:
– „Lažu da vrijeme liječi sve. Ali pomaže da se čovjek pomiri s mukom.“