- Zaboravljeno selo u srcu Sandžaka bori se s vukovima, neasfaltiranim putevima i zaboravom – ali i dalje gaji ovce i nadu.
U krševitoj ljepoti Gornje Pešteri, na visoravni gdje se nekada čuo dječiji smijeh, topot stoke i pjesma sa mobâ, danas odzvanja tišina. Krnja Jela, nekada živopisno selo, sada broji svega pet-šest stanovnika. Jedan od njih je Hazbija Turković – domaćin starog kova, jedini koji još gaji stoku u ovom kraju.
„Sve je otišlo. Za Njemačku, za Austriju, za Belgiju… Skoro selo prazno“, govori Hazbija. Njegov stariji sin je sa porodicom u inostranstvu, a mlađi ostao da „tera sa stokom“. Ali ni on, priznaje otac, ne zna koliko još može da izdrži.
Selo ima pašnjake – ali nema ljudi. Ima volje – ali nema puta.
„Asfalta nema. Svako selo je dobilo tunel, samo naše ništa. Svake godine kad treba glasati, mi ne glasamo“, kaže Turković. On ne traži luksuz, već osnovne uslove za život. „Djeca idu sama do škole, nema prevoza, ni šodera na putu. Ništa.“
Krnja Jela je selo koje bukvalno propada. A ono što preostane – raznose vukovi i čopori pasa.
„Dva puta su me napali prošle godine. Jednom u proljeće, drugi put u jesen. Ja sam jedini koji još drži stoku, ovce, jagnjad, dvije krave… I niko ne dođe da pomogne, da pohvata te pašće“, priča Hazbija, pokazujući pravac prema šumi iz koje često dolazi opasnost.
Biti pastir na Pešteri znači boriti se za svaki dan
„Čuvati ovce je najteži posao. Sam si, nema ko da pomogne. Moraš ih hraniti, voditi, vakcinisati, sve obavljati sam. I kad prodaš jagnjad, redovno ti ne plate. Ko voli veresiju? Niko“, kaže Turković.
I pored svega, domaćin ne gubi dostojanstvo. I dalje vjeruje da bi se neko vratio u selo – samo da se napravi put. „Kad bi samo asfalt došao, neko bi se vratio. Ovdje ima vode, ima pašnjaka, ima prostora za stoku. Ali nema pomoći. Opštinari nas ne čuju.“
Nekada je bilo drugačije.
Sjeća se Hazbija kako su nekada pastiri i pastirke čuvali desetine buljuka ovaca. „Djevojke, momci, smijeh, pjesma… Čuvalo se, igralo, pričalo. A danas? Sam si. Cijeli dan u tišini, bez koga da popričaš.“
Zaboravljena Krnja Jela – slika je mnogih sela Peštera.
Ovaj kraj je, poput mnogih sličnih, na granici izumiranja. Ali Hazbija, iako umoran i bolestan, i dalje čuva ovce, i dalje se nada – da će neko iz opštine doći, čuti, i pomoći. Ne traži mnogo. Samo put. Samo priliku da selo ne umre. Pogledajte video prilog ispod teksta.