Gornja Pešter – Sandžak. U selu Krnja Jela, na obroncima Gornje Pešteri, danas je više tišine nego glasa čovjeka. Selo koje je nekad bilo puno djece, djevojaka, momaka, stoke i života – sada broji jedva pet-šest stanovnika. Jedan od rijetkih preostalih domaćina, Hazbija Turković, ispričao je potresnu priču o svakodnevnoj borbi za opstanak.
- “Nemam ti šta kazat’, sve se ose nilo. Otišlo u Njemačku, u Austriju, Belgiju… Selo je prazno. Samo ja, sin i stoka. Jedan sin mi je s familijom u Njemačkoj, ovaj drugi je ostao ovdje, ali i on se pita šta će s ovim životom.”
U Krnjoj Jeli se danas ne broje ljudi, nego livade i pašnjaci. Asfalta – nema. Školski prevoz – ne postoji. Put je zemljani, često neprohodan, a lokalne vlasti, kako kaže Hazbija, “svake godine obećaju, a ništa ne urade”.
- Život sa stokom, vukovima i neisplaćenim premijama
Hazbija i sin drže ovce, jaganjce i krave. Ne žale se na težinu posla – to su znali cijelog života. Ono što ih boli jesu problemi koje niko ne rješava: “Sami čuvamo stoku, niko ne pomaže. Najgore je s pašćadima – vukovima i napuštenim psima. Dva puta su me prošle godine napali. Ne smiješ ni da se braniš, odmah te gone.”
Dok priča o tome, Hazbija spušta pogled, ali ne od stida – nego od gorčine: “Imamo dobru stoku, ali šta vrijedi kad ni jagnjad ne mogu da naplate kako treba. Daju ih, a pare nikad ne dobiju redovno. Ko voli da radi na veresiju? Džabe se tegliš.”
“Premije? Ima ih, ali mnogo troškova. I opet, nešto ostane za kuću. Ali neće da isplate na vrijeme. Neće pare da daju redovno, drže ih unutra… A ja imam dvije krave i drago mi što još nešto držimo, ali teško je kad znaš da nema ko da nas čuje,” kaže on.
U njegovoj priči osjeća se i ironija – dok se narod uoči izbora obilazi i obećava, poslije svi zaborave. “Svako je selo dobilo put, samo naše nije. A kad dođu izbori, svi bi da glasamo. Pa za koga, kad ni šoder nisu bacili ovdje?”
“Nekada je bilo djevojaka, života, igre. Sad je pustinja.”
Sjeća se vremena kada se stoka čuvala u grupama – dječaci, djevojke, po desetak buljuka ovaca. “Družilo se, igralo, pjevalo. Sad – nemaš s kim ni riječ da progovoriš cijeli dan. Samo gledaš kako kifću ovce.”
- “Kad bi put uradili, možda bi se neko vratio. Sad djeca pješače do škole kilometrima, nema ni prevoza. A nije nam puno trebalo – bar šoder da bace, da nam omoguće da živimo dostojno.”
Hazbijina ispovijest nije samo krik jedne porodice – već eho hiljada sela koja nestaju sa karte Balkana, jedno po jedno, u tišini i zaboravu.