Na samom pragu Prvog svjetskog rata, događaji koji su oblikovali modernu geopolitičku mapu Balkana već su uveliko bili u toku. Među značajne, ali često zaboravljene učesnike spadaju đurumlije iz Sandžaka – Bošnjaci koji su se prijavili kao dobrovoljci u osmanlijsku vojsku, noseći teške borbene zadaće na Galicijskom i Istočnom frontu.
Đurumlije iz Sandžaka – povijesna pozadina i uloga
U jeku ratnih sukoba, područje Sandžaka našlo se razdijeljeno između Srbije i Crne Gore, gdje su lokalni Bošnjaci bili mobilisani na suprotnim stranama. Međutim, za mnoge Sandžaklije, njihova lojalnost i identitet bili su neraskidivo vezani za Osmanlijsko carstvo. Uz povik “Za din i iman”, hiljade njih odazvalo se pozivu da se kao đurumlije bore na strani svoje nekadašnje metropole.
Zapadne sile, u savezu sa Rusijom, težile su osvajanju ključnih moreuza – Dardanela i Bosfora, zajedno s Istanbulom. U Anadoliji i na Bliskom istoku uspjele su podići pobune protiv Osmanlija, uključujući Kurde, Jermene i Arabe, te time oslabiti nekada moćno carstvo. Ipak, zahvaljujući reformama turske vojske pod vodstvom Mustafe Kemala Ataturka, savezničke snage su poražene u čuvenoj Bitci na Galipolju (1915-1916), gdje su Osmanlije nanijele teške gubitke napadačima. U toj bici, turski narod je izgubio 253.000 ljudi.
Nakon Berlinskog kongresa (1878) i u godinama koje su uslijedile, veliki broj bosanskih i sandžačkih muslimana preselio se u Tursku, prijavljujući se kao dobrovoljci u odbrani Dardanela i Istanbula. Procjenjuje se da ih je bilo između 16.000 i 20.000.
U Sandžaku, koji je bio podijeljen između Srbije i Crne Gore, Bošnjaci su se borili na obje strane. Nakon što je Austrougarska okupirala Sandžak krajem 1915., uslijedila je teška okupacija i mobilizacija dobrovoljaca pod sloganom “Za din i iman”. Među đurumlijama iz Novopazarskog kraja i Tutina, mnogi su se borili na Galicijskom frontu, a neki su poslije prebačeni na turske frontove u Egiptu, Palestini i Iraku.
Galicijski front i Bitka na Čanakkale – Dva fronta, jedna borba
Galicijski front, teško poprište borbi između Centralnih sila i Rusije, bio je jedan od najkrvavijih segmenata rata. Đurumlije iz Sandžaka, koji su na ovaj front stigli iz različitih krajeva Osmanske imperije, suočili su se s nemilosrdnim uslovima i velikim gubicima. S druge strane, čuvena Bitka na Čanakkale, koja se odigrala godinu dana ranije, pokazala je ne samo stratešku genijalnost tadašnjeg vojnog lidera Mustafe Kemala Ataturka, već i herojsku odlučnost osmanlijskih vojnika da zaštite svoje granice od savezničkih sila.
ĐURUMLIJE IZ SRBIJANSKOG DIJELA SANDŽAKA
Đurumlije iz Novopazarskog kraja:
U Izvještaju Oblasne komande Novi Pazar, od 18. novembra 1916. godine stoji da se u Novopazarskom okrugu u Prvoj mobilizaciji u đurumlije uspješno prijavilo oko 1.700 dobrovoljaca. U Drugoj mobilizaciji, koju je pratila prisila, sprovedenoj 1917. godine prikupljeno je dvije hiljade ljudi. Ovi dobrovoljci su na Galiciju upućeni preko Kosovske Mitrovice, Niša i Sofije za Istanbul a ne preko Raške i Beograda kao u Prvoj mobilizaciji. Samo iz grada Novog Pazara u prvom talasu je mobilisano 300 dobrovoljaca. Njihov bajraktar je bio hafiz Hivzo Škrijelj (1893-1967). On je na Galicijskom frontu bio teško ranjen ali je ipak preživio. Vratio se u Pazar i kao imam novopazarske Lejlek džamije radio sve do svoje smrti. Među njima bili su: Rizah-beg Ćorović, amidža uglednog građanina hadži Bahrije Ćorovića, Kladničanin Abdurahman, (bliski rođak aktuelnog novopazarskog gradonačelnika Nihata Biševca), nije se vratio, zatim Nazif Crnovršanin (1882-1943) iz Novog Pazara. On je u đurumlije otišao sa svojim ocem Ramom (1863-1920). Nakon godinu dana ratovanja prebačeni su brodom u Istanbul, a odatle na druga turska ratišta. Njegov otac Ramo umro je u Adapazaru i tamo je ukopan a Nazif se vratio u Pazar 1920.godine. Upamćen je i Selman Hamzić iz sela Brđani kod Novog Pazara (nije se vratio) i mnogi drugi. Novopazarske đurumlije su se sakupljali u kasarni u Gradskom parku (na Bedemu) gdje bi imali kratku obuku i iz nje bi bili svečano ispraćeni. Nisu ni znali da ih je austrougarska vlast prevarila i da ih ne šalje da brane Istanbul i Hilafet, nego na Istočni front, na krvavu Galiciju, u borbu protiv Rusa.
Đurumlije iz Tutinskog kraja:
Dobrovoljce je u Tutinskom kraju, tokom 1916-1917., okupljao Ahmet-aga Hamzagić. Njih su, uz muziku i doboš, do glavnog odredišta u Novom Pazaru predvodila još dvojica Tutinaca: Sait-aga i Redžep-aga Hamzagić. Iz Tutinskog sreza u dobrovoljce je upućeno od 400 do 600 lica. Ahmet-aga, zbog starosti, nije išao na Galiciju, a Sait-aga i Redžep-aga su otišli i hrabro se borili protiv Rusa. Nakon pola godine borbi na Galiciji mnogi su izginuli a preživjeli su prebačeni na turski front u Egipat . Iz Istanbula se u Sandžak, nakon pet godina vratio Sait-aga a Redžep-aga je nakon završetka rata ostao da živi u Turskoj. ali se ipak, nakon deset godina, i on vratio. Po okončanju borbi na Galiciji, mnogi su prebačeni na front u Egipat, Palestinu i Irak (oko Bagdada) gdje su zarobljeni od Engleza. Navešćemo imena upamćenih đurumlija iz tutinskih sela. Mnogi od njih se nisu vratili.
Ramo Ademović (selo Mitrova kod Tutina, nije se vratio),
Adem (Bahtijarov) Ademović (selo Mitrova , nije se vratio),
Ešref (Jusufov) Ademović (selo Mitrova, nije se vratio),
Nušo (Aljović) Bačevac) iz sela Mitrove, nije se vratio,
Hajro Bačevac (selo Mitrova, vraćen je zbog bolesti),
Delija Hadžić (selo Mitrova, nije se vratio),
Suljko Hadžić iz Mitrove, vraćen sa Galicije zbog bolesti.
Bajro (Herić) Ramović iz Mitrove, nije se vratio.
Emin Šemsović (iz sela Gluhavice),
Smajo Nurović (selo Gluhavica),
Pašo Šemsović (selo Gluhavica),
Ramo Kahrović (selo Gluhavica),
Bahtijar Fejzović (selo Gluhavica) i
Fazlija Kurtanović (selo Gluhavica),
Fazlija Babić (1897-1992) iz sela Gluhavice vratio se živ sa Galicije.
Alija (Maljanov) Bejtović iz sela Žirče, nije se vratio.
Meho (Džemov) Nuhović (selo Žirče, poginuo),
Murto (Nuhov) Nuhović (selo Žirče, poginuo),
Nazif (Dauta) Šalja (selo Žirče, poginuo),
Zahit (Dauta) Šalja (selo Žirče, poginuo),
Ibro-Kurtan (Mujanov) Emrović (selo Ruđe, poginuo),
Šerif (Džaferov) Šalja (selo Ruđe, poginuo),
Husein (Hajrov) Redžepović (selo Ruđe, poginuo).
Zna se da je iz sela Radohovaca otišlo 11 đurumlija, iz Kovača 8, iz Drage 10, iz Paljeva 8, a među njima je bio Spaho Kurtanović koji je iz Galicije prebačen na turski front protiv Engleza gdje je bio zarobljen sve do kraja rata. Iz Istanbula je, nakon rata, zajedno sa par drugova, krenuo pješke ka Sandžaku i poslije mjesec dana stigao u rodno Paljevo. Iz Orlja ih je bilo 7, iz Ribarića 14, iz Jelića 1, iz Starčevića trojica, od kojih je jedan bio Ibro Rizvanović kojeg su, kad se vratio iz đurumlija 22. jula 1922., zajedno sa još 30 Starčana, ubili četnici Koste Pećanca. Iz Vesenića je na Galiciju otišlo 8, iz Oraša 7- od kojih su Rašid Ziljkić i Rušid-Rušo Ziljkić koji su poginuli na Galiciji, iz Čmanjaka 3, iz Zapadnog Mojstira 7, iz Ćulija 1 i iz Batraga 1, iz sela Plenibabe: Tahir (Latov) Šalja i Elmaz (Latov) Šalja, obojica poginuli. Sa Galicije se vratio živ i Murat-aga Derdemez (1884-1972) iz tutinskog Mojstira koji je upamćen kao dobar guslar.
Đurumlije iz Sjeničkog kraja:
Veliki broj đurumlija odazvao se iz stotinak sela sa Gornje Pešteri, odnosno Sjeničkog kraja. Duga Poljana je bila centar gdje su se na pijačni dan (petkom) skupljali agitatori koji su narodu govorili da „svako ko je musliman treba da se odazove na poziv sultana (halife) u džihad da brane Istanbul i halifat“ od udruženih hrišćanskih vojski koje su predvodili Englezi i Francuzi. Glavni agitator bio je predsjednik opštine Duge Poljane Selim ef. Jusufović. Na osnovu kazivanja starijih ljudi iz Sjeničkog kraja je u đurumlije otišlo oko 650 ljudi.
Umjesto djece bogatih aga i begova otišla je siromašna pešterska omladina i seljaci. Njihovim je porodicama, kao naknada, dijeljen novac, krupna grla govedi, konja ili ovaca. Upamćeno je da su iz Duge Poljane i okoline, uz muziku zurli, gajdi i goča, potovareni u kamione, u đurumlije otišli:
Bećo Ljajić, poginuo
Hilmo Ljajić, poginuo,
Redžo Ljajić, poginuo,
Hamid Bektašević iz Šara,
Husnija Bašović iz Šara,
Halid Šehović iz Lazina
Rušo Nušević iz Lazina,
Hazbo (Numanov) Bešić iz sela Zabrđe kod Duge Poljane, bio ranjen ali se vratio živ.
Na bojištima Galicije dugopoljske đurumlije su pokazali veliku hrabrost ali je izginuo veliki broj, jer su Rusi bili mnogo bolje vojno obučeni i opremljeni.
Sadik Makić iz Bačice, vratio se živ,
Hačko Đekić iz Bačice, vratio se živ,
Hajdar (Hajradinov) Salihović, vratio se živ,
Šeko (Zenunov) Suljić iz Bačice, vratio se živ
Soko Sokolović iz Bačice, vratio se živ,
Maljuško Đekić iz Točilova, poginuo,
Alija Tarić iz Kladnice, vratio se živ. Inače iz Kladničke opštine je u đurumlije bilo mobilisano oko 160 najsposobnijih mladića.
Abdurahman Tarić (1883-1964) iz Kladnice, čauš sa Galicije, vratio se živ.
Adil Zornić Bubac iz Kladnice, vratio se živ,
Šerif Zornić iz Kladnice, bio čauš na Galiciji, vratio se živ.
Arif (Osmanov) Hašimović iz Sjenice, preživio Galiciju, a nakon dolaska u Sandžak, iz bezbjednosnih razloga je promijenio prezime u Salihagić.
Hajdar Đozo iz Sjeničkih Bara, vratio se živ.
Abdulah-Dulje Muratović iz sela Raškoviće, ratovao na Galiciji i u Halepu u Siriji, vratio se živ.
Avdo Ibrović iz Međugora, borio se na Galiciji i Bliskom istoku i ostao živ.
Zejto Šabotić iz Bioca, nakon Galicije ostao u Turskoj.
Rušo Šabotić iz Bioca, vratio se živ.
Salih Ugljanin iz sela Ugla, vratio se živ. Ostao je upamćen kao jedan od najvećih guslara u Sandžaku.
Đurumlije iz Prijepoljskog kraja:
U Izvještaju Oblasne komande Prijepolja od 15. novembra 1916. godine potvrđuje se veliki priliv dobrovoljaca. „od 1.026 prijavljenih, njih 900 odabrano i zadržano“
U arhivi je pronađen dokumenat, tj. zahtjev ratnog veterana Uzeira Čuturića iz Prijepolja upućen austrougarskim vlastima od 27. avgusta 1916. godine u kojem moli da ga, kao dobrovoljca, prime da učestvuje u turskoj vojsci kao turski vojnik. U istom se navodi da je on već, kao turski vojnik učestvovao u Prvom balkanskom ratu u odbrani grada Jedrene od bugarske i srpske vojske.
Đurumlije iz Brodareva:
U knjizi „Bijelo Polje“ od Vijadina Rudića i grupe autora stoji je „…iz Brodareva prikupljeno 200 đurumlija a glavni bajraktar je bio Rašid Kriještorac. U bitkama na Galiciji se pročuo Šerif Kriještorac kao ratnik koji je preživio pet tabora dok su njegovi drugovi iz prethodna četiri svi izginuli. Od 200 brodarevskih dobrovoljaca vratilo se svega njih desetak“.
Đurumlije iz Novovaroškog kraja:
Nije poznato koliko je đurumlija mobilisano iz Nove Varoši i okoline.
Đurumlije iz Pribojskog kraja:
Prema kazivanju Sejfa Aščerića (1869-1944) iz Zaostra kod Priboja „… na Galicijski front je otišlo oko 500 đurumlija iz Pribojskog kraja, od kojih se svojim kućama vratilo samo njih petoro“.
ĐURUMLIJE IZ CRNOGORSKOG DIJELA SANDŽAKA
Glavni razlog zašto je u đurunlije, iz crnogorskog dijela Novopazarskog sandžaka, otišao manji broj Bošnjaka je njihovo masovno iseljavanje u Osmanlijsku Tursku. Prema arhivskim podacima sa područja Plava, Gusinja, Kolašina, Berana, Petnjice, Rožaja, Bijelog Polja (Akove) i Pljevalja (Taslidže), od aprila do juna 1914., znači samo dva mjeseca prije izbijanja Prvog svjetskog rata, preko luke Bar, brodovima se u Tursku iselilo 16.500 Bošnjaka. Iz dijela Sandžaka koji je 1912. osvojila Srbija (Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj) u Tursku se iselilo oko 40.000 Bošnjaka. (Iz knjige „Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka, autora Safeta Bandžovića, Sarajevo, 1991.)
Đurumlije iz Rožajsko-Biševskog kraja:
Tokom 1916-1917. godine austrougarske službe su iz Rožajskog kraja 500 đurumlija uputile na Karpate, planinski vijenac koji se vezuje na Galiciju. U zavičaj se vratio mali broj jer su izginuli, a neki ostali u Osmanlijskoj Turskoj. Od rožajsko-biševskih đurumlija ostali su upamćeni:
Halko Hasović iz Ibarca kod Rožaja,
Mušo Hasović iz Ibarca,
Selim (Osmanov) Halilović iz Ibarca,
Zaim Tarhaniš iz Ibarca
Huso Monić iz Rožaja,
Delija Luboder iz Rožaja,
Mazo Kurtagić iz Rožaja, nakon Galicije borio se i poginuo u Egiptu od Engleza.
Nušo Kurtagić iz Rožaja
Amir (Avdulah-agin) Kurtagić,
Galjan (Avdulah-agin) Kurtagić iz Rožaja,
Adem Ademagić iz Rožaja, preživio Galiciju, otišao u Tursku i tamo ostao.
Murat Ademagić iz Rožaja, preživio Galiciju, otišao u Tursku i tamo ostao.
Ibrahim (Ćamil-agin) Kapetanović, nije se vratio sa Galicije.
Fehim ((Alijagin) Husić iz Rožaja, nije se vratio,
Alija (Bilal-agin) Nokić iz Rožaja , nije se vratio,
Husnija (Bilal-agin) Nokić, nije se vratio,
Rifo (Bilal-agin) Nokić, nije se vratio,
Šefko (Bilal-agin) Nokić, nije se vratio,
Bejto (Beširov) Gusinjac iz Rožaja,
Rustem (Selim-agin) Ganić iz Rožaja, bio ranjen na Galiciji, liječen u Gedingu (Poljska), vratio se nakon 18 mjeseci kući.
Selman-aga (Salihov) Kardović iz Rožaja.
Murat Kurpejović iz Sređana, nakon Galicije borio se u Egiptu protiv Engleza, Vratio se živ.
mula Feta Murić iz Baća, poginuo u Egiptu u borbi sa Englezima
Dina Dacić iz Gornjeg Bukelja
Ibiš (Isov) Kujević iz Balotića,
Cano (Mahmuta) Ramović iz Ramovića,
Hasan Šaljić iz Crnče,
Zeka Košuta iz Crnče,
Bahtijar Košuta (1871-1991) sa Vuče, vratio se sa Galicije živ i doselio u selo Hotkovo kod Novog Pazara. Umro je u 120-oj godini života. Danas Bahtijarovi potomci nose prezime Suljović, po Bahtijarovom ocu Sulju.
Bejto (Emčov) Bralić iz Koljena,
Zejto (Emčov) Bralić iz Koljena,
Meho Bralić iz Koljena,
Adem (Rušov) Nurković iz Seošnice.
Đurumlije iz Biševa:
Ćazim Omerović iz Biševa, preživio Galiciju i nakon toga otišao u Istanbul gdje je umro. U Turskoj je imao prezime Gül.
Meho Omerović iz Biševa,
Kujo Omerović iz Biševa,
Delija Redžović iz Biševa,
Jupo Redžović iz Biševa
Selim Čolović iz Biševa
Selman Čolović, bio sinovac Šemsi-paše Biševca, preživio Galiciju, otišao u Egipat gdje je poginuo od Engleza.
Sadrija Sinanović (1895-1976) iz Biševa, preživio Galiciju, prebačen u Egipat gdje je pokazao veliko junaštvo u borbama sa Englezima nakon čega pada u englesko zarobljeništvo. Završetkom rata, biva oslobođen i nakon tri godine ratovanja, sredinom 1921., preko Istanbula i Beograda, vraća se u rodno Biševo.
Ćazim Čalaković iz Biševa, vratio se kući zajedno sa Sadrijom Sinanovićem i Muratom Kurpejovićem,
Kamber Demić iz Biševa, nije se vratio,
Mustafa Demić iz Biševa, vratio se nakon četiri godine,
Osman Kuč.
Đurumlije iz Gornjeg Bihora (Petnjice):
Upamćeno je da su iz Gornjeg Bihora, odnosno Petnjice, u đurumlije otišli sljedeći dobrovoljci:
Jusuf (Ramov) Filurija-Bošnjak iz Hazana,
Agan Hajdarpašić iz Vrševa,
hafiz Ibrahim Mekić sa Crniša,
Ćerim Šabotić iz sela Dobrodole, nije se vratio,
Dželjo Šabotić iz Dobrodola, nije se vratio,
Zejto Šabotić iz Dobrodola, nije se vratio,
Habo Klica iz Dobrodola, nije se vratio.
Hajradin (Zukov) Ličina iz Dobrodola, vratio se živ i kasnije odselio u Peć na Kosovo.
Abit Ličina iz sela Kruščice, nije se vratio,
Amir Ličina iz Kruščice, sa Galicije je otišao u Istanbul gdje je i ostao.
Jakup Ličina iz Kruščice, nije se vratio,
Jonuz Ličina iz Kruščice, nije se vratio,
Mašo Ličina iz Kruščice, nije se vratio,
Meta Ličina iz Kruščice, nije se vratio,
Mifto Ličina iz Kruščice, nije se vratio,
Miralem Ličina iz Kruščice, nije se vratio,
Sait Ličina iz Kruščice, nije se vratio,
Skender Ličina iz Kruščice, nije se vratio,
Bajram Ličina iz Kruščice, vratio se živ,
Delija Ličina iz Kruščice, vratio se,
Elmaz Ličina iz Kruščice, vratio se,
Husein Ličina iz Kruščice, vratio se.
Skender Ličina iz Kruščice, vratio se.
Đurumlije iz Donjeg Bihora (Bijelog Polja-Akove):
Nasuf (Redžov) Bošnjak iz Goduše,
Ago Mulić iz Goduše,
Šećo Mulić iz Goduše,
Kasum Rebronja (1864-1946) iz Goduše, upamćen kao jedan od najvećih guslara
Rešo Durović iz Goduše, sa Galicije odveden u Tursku gdje je zarobljen od Engleza, da bi kasnije bio odveden u Egipat (Misir) brodom. Po završetku rata iz Stambola se vozom vraća do Kosova a odatle pješke do svojeg sela Goduše.
Zito (Hodov) Mahmutović (1889-1916), bio bajraktar đurumlija iz sela Bjelopoljske Bistrice. Poginuo je na Galicijskom frontu protiv Rusa. Njegov otac Hodo „Radoglavac“ je bio vođa „Rasovske bune 1903. godine“, kada su se seljaci pobunili protiv uvođenja „osmine“ (do tada su čipčije, koji su obrađivali begovska imanja, morali su da daju begu „desetinu“ od prihoda sa imanja).
Nazif (Medov) Međedović, đurumlija iz sela Radojeva Glava kod Bistrice, poginuo na Galiciji sa 22 godine. Inače on je dajdža poznatog historičara prof. Murata Mahmutovića (1936-2019) iz Novog Pazara.
Đurumlije iz Pljevaljskog kraja (Taslidže)
Iz Pljevaljskog kraja broj đurumlija koji su odvedeni na Galiciju prelazio je 150 mobilisanih. Autor nije mogao da dođe do imena nekog od đurumlija iz ovog kraja.Međutim, upamćena je pjesma o ispračaju đurumlija iz Pljevalja.
1. „Đurumlije, jadna majko,
iz Pljevalja kreću!
Đurumlije, haj žalosna,
iz Pljevalja kreću!
2. Bože mili, jadna majko
Dobrijeh junaka!
Bože mili, haj, žalosna,
Dobrijeh junaka!
3. Svaka svoga, jadna majko,
Cvijetom zakitila!
Svaka svoga, haj, žalosna,
Cvijetom zakitila!
4. A ja moga, jadna majko,
Vezenom dolamom!
A ja moga haj, žalosna,
Vezenom dolamom!
Životi i sudbine đurumlija
U ovom ratnom vihoru, mnogi đurumlije nisu se vratili kući. Izvještaji iz toga vremena otkrivaju teške gubitke i žrtvu, ali i nezamjenjiv doprinos koji su ti hrabri muškarci dali. Svojim učešćem u ratu, đurumlije su ostavili trajan pečat u historiji svog naroda, pokazujući ne samo vojnu hrabrost već i duboku privrženost svojim vjerskim i nacionalnim korijenima.
Zaključak
Proučavanjem uloge đurumlija iz Sandžaka u Prvom svjetskom ratu, dobijamo dragocjen uvid u složenost ratnih okolnosti i interakcije različitih naroda na Balkanu. Ova priča o đurumlijama nije samo reminiscencija na prošle sukobe; ona je i podsjetnik na snagu duha i odanost principima koji su definisali njihove živote u najtežim vremenima.
(Iz knjige „Otkidoh stručak do zemlje“, autora Avdije Avdića, Bijelo Polje, 2011.)