Momčić, zdrav i prav, krenuo je jedno jutro u školu. Temperatura dosta ispod nule, snijeg napadao do pojasa, a Hido se probijao kroz smetove žureći ka školi. Nikada nije zakasnio na nastavu. Nikada, do tog jutra.
Probijao sam se kroz snijeg, padao, ustajao… Nisam smio da dozvolim sebi da zakasnim. Išao sam preko jednog brda i ugledao sam krov od male školske zgrade. Pomislio sam da sam uspio, da sam stigao, a onda mi je pao mrak na oči. Osjetio sam da su mi noge vruće i ta toplota kretala se od stopala do koljena, a onda i do struka, stomaka, grudnog koša… Tada sam zaspao u dubokom snijegu – priseća se za Anadoliju Hido Pljakić (56) kojem su zbog promrzlina ljekari amputirali obje noge.
Pljakića su u snijegu pronašli drugi đaci. Spavao je prekriven snježnim nanosima. Ni sam ne zna koliko je dugo vremena tu proveo, ali se dobro sjeća svakog detalja koji je uslijedio nakon toga.
Od tada su počele da mi se otvaraju rane na nogama. Dvije godine nakon tog smrzavanja ljekari su mi amputirali najprije lijevu, a ubrzo i desnu nogu. Između dvije amputacije sam se oženio i dobio kćerku. Bila je 1993. godina kada su mi amputirali i desnu nogu, a mjesec dana kasnije rodila mi se i druga kćerka – priča ovaj hrabri čovek.
Priznaje da ga je tada uhvatila panika jer nije znao kako će prehraniti djecu. Osjetio je da psihički pada pa je riješio da se suoči sa svojim nedostatkom.
