HISTORIJA RAMAZANSKOG TOPA: Tradiciju staru 200 godina obnovila je omladina SDA

403

Prvi ramazanski top pukao 1750. godine u mjestu Zonguldak, u današnjoj Turskoj. Ova praksa ozvaničena je 1821. godine na naredbu sultana Mahmuda II, a za dvadesetak godina proširila se na većinu muslimanskih zemalja. Tako je bilo i s Bosnom i Hercegovinom. U Sarajevu bi djeca trčala ka Žutoj tabiji i uzvikivala: “Careva, Begova, Hendek – BUM”, po redoslijedu paljenja kandilja na munarama sarajevskih džamija. “Tradicija ramazanskog topa bila je zabranjena u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata. Njegovo ponovno aktiviranje je pred Agresiju na BiH pokrenuo tadašnji MOS (Muslimanski omladinski savez, odnosno preteča Asocijacije mladih SDA), na inicijativu Mensura Bektića. Vlasti su dozvolile, a pucao je Sarajlija Martin Špringer.

Kada je Asocijacija mladih Stranke demokratske akcije (AMSDA) krajem prošle godine, 26. decembra 2020. godine, organizirala svečanu akademiju povodom 30. godišnjice osnivanja Muslimanskog omladinskog saveza (MOS), ekipa magazina Stav razgovarala je sa Mensurom Bektićem, prvim generalnim sekretarom MOS-a koji nam je otkrio da je upravo MOS zaslužan za inicijativu da se vrati običaj koji je dugo vremena bio tradicija Sarajeva, pa je u periodu komunizma dokinut. Riječ je o popularnom “sarajevskom topu”, koji i danas, za vrijeme ramazana, puca s Tabije najavljujući kraj posta i početak iftara.

“Pošto je moj otac s Vratnika, oni su kao djeca išli na Tabiju da iščekuju kraj posta, pa su nabrajali džamije: ‘Careva, Begova, Bistrik, BUM!’ To mi je otac prenio i to mi se nekako uvijek motalo po glavi. Kada smo pokrenuli MOS, predložio sam da vratimo ovu tradiciju. I eto, MOS je oživio nešto što je danas atrakcija grada Sarajeva. Uvijek se naježim kada o tome pričam. Nismo imali novca za top, pa smo nekako to skupljali na raznim stranama.

Ono što je zaista kuriozitet i što oslikava Sarajevo koje je multikulturalan grad u kojem žive brojni narodi jeste činjenica da je prvi čovjek koji je radio topovski udar bio gospodin Martin Špringer. On je u to vrijeme od države u Sarajevu jedini imao odobrenje da može raditi s minsko-eksplozivnim napravama, a mi smo htjeli da sve što radimo bude u skladu sa zakonom. 17. noć ramazana, 27. noć, i posljednju noć imali smo tri pucanja iz topa kako bismo ljudima najavili da su to mubarek noći, kao i posljednja noć u ramazanu. Baš mi se prošle godine javila njegova kćerka iz Münchena kojoj je drago što se on spomene kada se govori i o topu s Tabije.

Dino Kapo, koji je danas ovdje s nama, bio je uz njega, i kada se na Carevoj i Begovoj upale kandilji, Špringer bi opalio iz topa, nastao bi vatromet koji bi označio kraj posta i početak iftara. Ovdje moram spomenuti da je Špringer na kraju i umro a da smo mu ostali nešto od dogovorenog novca dužni. Iskreno mislim da nam je on to i halalio, a njegovo ime je definitivno postalo dio tradicije koja se uvijek spominje kada se priča o topu s Tabije”, zaključio je Bektić.

Dakle, jedan od najprepoznatljivijih ramazanskih simbola jeste ramazanski top koji je postao nezaobilazni sadržaj ramazanske atmosfere većine bosanskohercegovačkih gradova, ali i šire.

Svjesna vrijednosti ovog segmenta bosanskohercegovačke tradicije, bivša administracija Grada Sarajeva na čelu sa Abdulahom Skakom darovala je mnoge gradove širom naše domovine primjercima ramazanskog topa. Uoči početka ramazana 2020. godine tako su topove od Grada Sarajeva dobili Bugojno, Kakanj, Breza i Konjic.

Pucanj ramazanskog topa sa sarajevske Žute tabije, koji označava kraj posta i početak iftara, jeste tradicija u Sarajevu duga blizu 200 godina. Kroz priču o ramazanskom topu možemo pratiti političke i društvene promjene i procese, odnosno smjene carevina i režima.

Vršilac dužnosti direktora Muzeja Sarajeva, arheolog Adnan Muftarević, kaže da je, nezvanično, prvi ramazanski top pukao 1750. godine u mjestu Zonguldak, u današnjoj Turskoj. Ova praksa ozvaničena je 1821. godine na naredbu sultana Mahmuda II, a za dvadesetak godina proširila se na većinu muslimanskih zemalja. Tako je bilo i s Bosnom i Hercegovinom. U Sarajevu bi djeca trčala ka Žutoj tabiji i uzvikivala: “Careva, Begova, Hendek – BUM”, po redoslijedu paljenja kandilja na munarama sarajevskih džamija.

U periodu između svjetskih ratova vlasti su vršile pritisak na Islamsku zajednicu, a posebno na vakufe. Nisu bili pošteđeni ni simboli bošnjačke tradicije.

U tekstu Sirena mjesto topa (Islamski svijet, Sarajevo, broj 102, 24. 8. 1934. godine) sačuvan je opis reakcija na namjeru vlasti da sirenom zamijene top koji je tada oglašavao vrijeme iftara i sehura. Po pisanju sarajevskih novina, radi se na tome da se uvede nekakva sirena kao u prekookeanskog parobroda, koji će uz ramazan objavljivati iftar i sehur. Kako se tvrdi, ta je sirena već i naručena u Njemačkoj za 60.000 dinara.

“Kao razlog uvođenju ove novotarije navodi se da se top ne čuje ni po cijelom Sarajevu, a sirena bi se čula na 20 kilometara daleko. Drugi bi razlog bio što je pucanje topovskih hitaca skopčano s velikim troškovima. Ostalih razloga nema. O ovoj se novotariji mnogo prepričava po čaršiji, naravno, kao i u svakoj novotariji, a nije ni čudo kad je i Radmilo Grđić počeo praviti šale u ‘Jugopošti’ na račun ove sirene, ili, kako je u našoj čaršiji nazivaju, ‘pišće’, ‘borije’ i slično.

Mi smo se po svojoj dužnosti informirali kod neke zvanične i nezvanične uleme i Božijim hikjmetom odmah su se podijelili u dva tabora. Zvaničnici kažu ‘la bese’ – nije propisano ni opaljivanje topova ni borija. Nezvanični kažu da ta novotarija može povući za sobom i druge koje narod ne bi mogao odobriti, naprimjer, bojati se da ne bi kome palo na um da sirenom zamijeni mujezina, a kasnije, da ne bi ko došao na tu misao da se mjesto hafiza koji uči mukabelu uvede radio ili što slično. Jedan nam je rekao da je uvođenje sirene i s vjerskog gledišta opravdano jer nas podsjeća na Israilov sur. Taman je haman tako! Mi zasad nećemo iznositi svoje stanovište dok ne provjerimo kod nadležnih ima li u ovom svemu uopće malo istine.”

Jedan od istraživača koji se bavio historijom i sudbinom ramazanskog topa jeste dr. hafiz Elvir Duranović. On navodi pisanja Hivzije Hasandedića o ramazanskom topu u Mostaru i posebno dojmljiv, dalekovidan i aktuelan osvrt tuzlanskog muftije Ibrahima Hakkije Čokića.

Hafiz Duranović ističe da je danas malo poznato da je top koji je pucao povodom muslimanskih blagdana nakon okupacije Bosne i Hercegovine počeo pucati i povodom katoličkih i pravoslavnih vjerskih praznika. Naprimjer, povodom katoličkog blagdana Uskrsa 6. aprila 1893. godine pucali su topovi sa Žute tabije u Sarajevu (Bošnjak, god. III, br. 14, str. 2).

Hafiz Duranović dodaje da umni ljudi u naoko običnim stvarima i svakodnevnim događanjima vide dublji smisao i poruku. Tako je čuveni tuzlanski muftija Ibrahim Hakki Čokić u pucanju topova povodom mjeseca ramazana, ali i topova koji su pucali povodom pravoslavnih ili katoličkih blagdana vidio jasnu i nedvosmislenu poruku: “Stoga ramazanski i bajramski topovi govore: Muslimanu! Nastupa ti tvoj veseli ramazan, idi na teravih-namaz, uči salavate, ručaj, imsak čini, posti, iftaruj se, budi zadovoljan dok svoju vjersku dužnost vršiš. Dakle, ramazanski i bajramski topovi pobuđuju veselje indirektno, jer njihov grozni glas prvo dovikuje protivniku oštro: ‘Miruj, musliman je slobodan’, a muslimanu: ‘Veseli se slobodi’.”

Kao što je rahmetli Ibrahim Čokić i predvidio, topovi su tokom ramazana pucali dok su muslimani bili slobodni da javno ispovijedaju svoju vjeru, a utihnuli su nakon Drugog svjetskog rata, kada im je ta sloboda ukinuta, zaključuje dr. Duranović i dodaje da navedene činjenice tek djelimično otkrivaju koliko je historija naroda u Bosni i Hercegovini neraskidivo povezana.

Balkanske zemlje koje su bile dio Osmanskog carstva pamte tradiciju ramazanskih topova, a pojedini gradovi obnovili su ovu tradiciju. U Sandžaku, pored Novog Pazara, ramazanski top vrijeme iftara označava u Rožajama i Petnjici.

Burna promjena vlasti tokom balkanskih ratova odrazila se i na funkciju ramazanskog topa, o čemu za Stav govori Džemo Redžematović, glavni imam Medžlisa IZ Podgorica.

“Iz arhivske građe kojom raspolaže Islamska zajednica u Crnoj Gori proizlazi da je u svakom većinski muslimanskom mjestu postojao top kojim se oglašavao iftar i sehur u periodu prije Prvog svjetskog rata. Međutim, između svjetskih ratova nema podataka o tome. U Podgorici je postojala Tabija (kod mještana Stare Varoši poznata kao Tablja Bešlića jer se nalazila blizu kuća bratstva Bešlića), s koje se ranije pucalo iz topa. Danas postoje samo zidine ostataka ove fortifikacije koja oblikom liči na druge tabije u okolnim gradovima. Iz spisa arhiva vidi se spremnost tadašnjih vlasti da izađu u susret lokalnom muslimanskom stanovništvu Podgorice i Bara jer je to bio način da ih se privoli na nove društveno-političke okolnosti.

To jasno možemo vidjeti iz knjige Istorija muslimana Crne Gore Zvezdana Folića, koji navodi da je ‘Labud Gojnić, ministar unutrašnjih djela Crne Gore, 19. VII 1913. godine naredio da se u svim novooslobođenim oblastima pucanjem iz topova proslavi ramazan. Zaprijetio je da će strogo kazniti one koji se ogluše o ovu naredbu.’ U istom djelu nalazimo da je vojvodi Mašu Vrbici knjaz Nikola 1879. naredio da se u Baru dva puta oglašava topom početak i kraj posta tokom ramazana. A isto to da se primijeni i u Podgorici, procjenjujući da ova naredba ima ‘veći politički efekat u najmnogoljudnijem muslimanskom gradu’. I u drugim gradovima i varošima poput Tuzi bilo je ovakvog načina oglašavanja iftara i sehura uz doboše (albanske gočeve). Ova praksa je bila prisutna i u Plavu, Gusinju, Kolašinu, Mojkovcu, Petnjici, Rožajama, Pljevljima, i drugim pretežno muslimanskim sredinama. Mještani barskog kraja Mrkojevići su pisali molbe crnogorskim vlastima da im odobre pucanje iz topova, na što su im tadašnje vlasti, kako se vidi iz arhiva, udovoljavali uz puno poštovanje i uzajamni respekt”, navodi Redžemetović.

On naglašava da je veoma dobar znak oživljavanja takve tradicije, koja ima znake kulturne, vjerske i socijalne paradigme, ponovno oglašavanje iftara topom (prangijom) u mjestima u Crnoj Gori u kojima žive muslimani.

Rožaje je uz Petnjicu, najmlađu crnogorsku općinu, obnovilo tradiciju ramazanskog topa.

“Teško je odrediti otkad postoji ideja da se ramazanski top vrati u Rožaje, ali činjenica da blizu centra grada ima brdo koje se zove Top i na kojem je, prema predanjima starijih džematlija i podacima iz historijskih dokumenata, bio upravo top bila je motivacija da se ova tradicija obnovi”, kaže nam Rejhan ef. Hot, glavni imam Medžlisa IZ Rožaje.

Studenti iz ovog grada koji su studirali u Sarajevu predložili su ideju Medžlisu da se obnovi ova tradicija, što se i desilo 2015. godine.

“Mi iz Medžlisa smo, moramo priznati, bili malo skeptični s obzirom na to da takvo nešto nije bilo prisutno u cijeloj regiji, i to dugi niz godina, ali smo se ipak upustili u taj hairli projekt. Tako da je tog ramazana 2015. godine prvi put u Sandžaku pukao top za iftar nakon mnogo, mnogo godina. Moramo se pohvaliti da je Rožaje bilo prvo koje je oživjelo ovu tradiciju u Sandžaku. Nakon dvije godine, i u Novom Pazaru je zaživio top, ali i u još nekim okolnim opštinama. Prve godine, na našu žalost, ali ne i iznenađenje, huligani su nam demolirali top, što je naišlo na ogroman odjek i osude u javnosti, tako da, kada smo ga ponovo postavili, više se niko nije usudio da nešto kaže, a kamoli uradi na štetu ove tradicije. Evo, već šesta godina u Rožajama se ova tradicija ne prekida i, inšallah, ne planiramo da je prekidamo”, poručuje imam Hot.

Sve gradske džamije, odnosno njihovi mujezini čekaju pucanj topa da bi počeli s ezanom za akšam.

Na pitanje da li bi ramazanski top doprinio afirmaciji islama, Bošnjaka, u kontekstu tradicije i turizma u Crnoj Gori, novinar Adel Omeragić kaže za Stav da je, pored Rožaja i Petnjice, potrebno obnoviti ovu tradiciju i u drugim gradovima u kojima su muslimani većina, ali i gdje su manjina: “Ima prostora da se ova tradicija obnovi u Plavu, Gusinju, Bijelom Polju, Tuzima… Riječ je o tradicionalnom ramazanskom običaju i smatram da nikome ne bi smetalo.”

Ramazanski top bio je aktivan 50-tih godina prošlog stoljeća u Pljevljima, a nalazio se na mjestu gdje je sad Hotel “Gold”. Iz njega je pucao Džemail Slijepčević.

Tradiciju ramazanskog topa na Kosovu oživjeli su u Prizrenu. Top se nalazi na prizrenskoj tvrđavi Kaljaji. “Bio je ranije na Kaljaji pravi top s kojeg su oglašavali iftar, međutim, kako top, tako i čitavu Kaljaju i džamiju na njoj razrušili su za vrijeme srpske vlasti na Kosovu. Sada je Kaljaja obnovljena, a još uvijek džamija nije. Umjesto pravog topa, sada se koristi improvizirani s kojim se oglašava vrijeme iftara”, kaže za Stav Azmir ef. Jusufi.

Izvor Stav