Otvorio je, veli, lokal, ali bolje da nije. Bosanci mu dođu, slikaju se, peru ruke dezinfekcionim sredstvima i bacaju ga u trošak – čovjek ne može nakupovati asepsola, a zašto? Da bi mu Bosanci srkali pivo koje je prinuđen da prodaje u bescijenje – a bescijenje je, da se zaključiti, sve ispod deset eura.
Sve ono što je čovjek rekao u Budvi, govore mu i kolege u Makarskoj. Ni njima ne valjaju Bosanci i ostala fukara. I oni sanjaju bogate goste kojima će prodati tri ribe i od toga živjeti do sljedećeg ljeta. I on i oni najsretniji bi bili da im gosti pare pošalju poštom i nikad ne dođu.
Majstor je uspio da pomene i da je boravio o hotelu u San Francisku, gdje je dva kroasana i kafu plaćao sedamdesetak dolara. Iz čega se, kao i iz imovinskg kartona, da zaključiti da čovjeku dobro ide u životu.
Ali ga izluđe, ali ga ubi sirotinja. Koja mu se mota po Budvi i Petrovcu, pravi mu gužvu i rastjeruje elitne turiste. Koji ne žele doći tamo gdje je jeftino.
Takozvani elitni turizam, saznali smo na tajkunskoj televiziji, ne gradi se tako što poboljšaš ponudu, nego tako što podigneš cijene. To je zapravo isto: kad cijenama rastjeraš fukaru – postigao si bolju ponudu. Postao si „fukara free” destinacija.
Ljetovanje nije za svakoga, kaže gazda. Ipak, veli majstor široka srca, treba i sirotinju pustiti na more. Ali ne u njegov grad. Za sirotinju treba osmisliti posebnu, izdvojenu destinaciju. Koncentracioni logor na plaži, recimo.
Ili ih poslati u Ulcinj, gdje ćete, ako ste – a jeste – jedva skupili za odmor, za svojih pet eura dobiti VIP tretman. Gdje ćete za euro dva sata piti kafu i pušiti, a da vam konobari niti jednim gestom neće staviti do znanja da ih nervirate, da vas preziru i da žele da idete – nego će vas ljubazno pozdraviti i kad uđete i kad izađete. Budući da je opštepoznato da, kako primjećuje Emir Imamović, sirotinja „plodove tora voli više od plodova mora“, u Ulcinju ćete za 120 eura, umjesto kilo ribe, dobiti 300 ćevapa ili 25 kila bureka s mesom. Pa vi vidite gdje vam je bolje – ako ste sirotinja, a jeste.
