Bijelo Polje, oktobar 2025. — U vremenu kada su brakovi često kratkog daha, priča Halita i Feride Šabotić iz Bijelog Polja djeluje kao podsjetnik da prava ljubav, rad i međusobno poštovanje mogu trajati čitav život. Ovaj bračni par obilježio je pedeset godina zajedničkog života – pola vijeka ispunjenog ljubavlju, radom, odricanjem i ponosom.
Njihova ljubavna priča počela je prije pola vijeka, kada su se u duhu tradicije svatovi po mladu išli konjima, preko planina, prašnjavih puteva i brdskih staza. Halit se, nakon petnaest godina rada u Sloveniji, vratio u rodni kraj, gdje je sudbina spojila njega i mladu Rožajku – Feridu Kalač.
„Hoćeš li me?“ – „Hoću“, kroz smijeh se prisjeća Halit, opisujući trenutak koji je označio početak njihovog zajedničkog života. Nije bilo automobila ni luksuza, ali bilo je iskrene ljubavi i želje da se sve stvori zajedničkim rukama.
„Ko je imao konja, to ti je kao danas da ima Mercedesa“, dodaje uz osmijeh, prisjećajući se vremena kada su konji bili i prevoz i sredstvo rada i ponos domaćina.
Iz te ljubavi rodilo se petoro djece, a danas Šabotići s ponosom broje i dvadesetoro unučadi — deset unuka i deset unuka. Njihov dom, u kojem se uvijek čuje smijeh i dječja graja, najbolji je dokaz da su trud i ljubav vrijedili svake žrtve.
- „Djeca su s nama od malih nogu radila sve poslove. Nije bilo teško, jer smo sve radili zajedno“, govori Ferida, uz zahvalnost što su svi njihovi potomci „na svom mjestu, pošteni i vrijedni ljudi“.
Na pitanje koja je tajna uspješnog braka koji traje pola vijeka, Halit jednostavno odgovara:
„Samo da se voli i sluša. Ako nije iskrenosti, ništa nema.“
Iako su i danas vitalni i vedrog duha, oboje priznaju da bi teško bilo vratiti se starim stočarskim danima. „Treba naći domaćicu koja hoće da živi na selu. Mladi danas ne bi izdržali ono što smo mi izdržali“, kaže Halit uz osmijeh, dok Ferida dodaje: „Ja više neću, dosta je bilo.“
Danas, u penzionerskim danima, njihov život ispunjava mir, druženje s djecom i unučadi, te ljubav prema cvijeću. Umjesto stoke, sada njeguju ruže i sadnice, a njihova avlija miriše na novi život i podsjeća na sve što su prošli.
„Cvijeće je sada naš mir. Kad procvjeta, mi se nasmijemo, kao nekad kad su djeca dolazila iz škole“, kaže Ferida, dok Halit ponosno dodaje: „Najveća sreća je kad se kuća napuni djecom.“
Priča Halita i Feride Šabotić nije samo o dvoje ljudi, već o cijeloj jednoj generaciji koja je život gradila na skromnosti, radu i poštenju. U vremenu kada se sve mjeri brzinom, njihova priča podsjeća da su najvrijednije stvari one koje se grade polako — uz međusobno razumijevanje i vjeru da ljubav može trajati cijeli život. Pogledajte tv prilog ispod teksta.