- Piše: (Suad K Zoranić)
U našoj književnosti povremeno se pojave knjige koje ne traju onoliko koliko im traje promocija, nego koliko traje bol iz kojeg su nastale. Jedna od takvih knjiga je „Dan i po“ Hoda Katala — tih, nenametljiv naslov, ali dubina koja ne zastarijeva.
Prošlo je više od decenije od njenog objavljivanja, ali „Dan i po“ i dalje traje. I to ne u kalendaru, već u dušama onih koji znaju šta znači čekati predugo, šutjeti predugo, živjeti između dva svijeta — između Sandžaka i egzila, između sjećanja i zaborava, između pravde i institucionalne šutnje.
Katal piše kao čovjek kojem je vrijeme ukradeno. Zato naslov i jeste „Dan i po“: jer ni jedan dan boli nikada ne traje samo jedan dan. Produži se. Izduži se. Pretvori se u vrijeme koje ne mjeri sat, nego rana.
Njegovi stihovi u ovoj zbirci putuju zavičajem: planine, rijeke, snjegovi, šume — sve ono što Sandžak jeste i što u drugim pjesnicima bude nostalgiju, kod Katala budi bol. Zavičaj je kod njega istovremeno i dom i sudnica. I mjesto povratka i mjesto presude. Njegova poezija nije pejzažna, ona je pejzaž duše.
Kritičari poput dr Bisere Suljić-Boškailo i prof. Hanuše odavno su prepoznali da je Katal pjesnik unutrašnjeg zatočeništva. I to je važno reći naglas: Katal nije pjesnik patetike, već pjesnik preživljavanja.
Kod njega je rana duboka, ali riječ oštra.
Šutnja velika, ali metafora precizna.
Tuga duga, ali forma jasna.
No, jedna stvar u ovoj književnoj priči je posebno bolna: „Dan i po“ je, prema riječima samog autora, izbačena iz konkurencije za nagradu „Pero Ćamila Sijarića“, iako je zbirka bila uredno objavljena i kvalifikovana. Autor je javno napisao ono što drugi šapuću — da je nagrada otišla nekome ko te godine nije ni imao knjigu. To je onaj prepoznatljivi sandžački apsurd: imamo stvaraoce, ali ne i institucije koje ih znaju prepoznati; imamo knjige, ali nemamo žirije koji znaju čitati; imamo umjetnike, ali nemamo hrabrosti da im kažemo da vrijede.
- „Dan i po“ je tako postao više od zbirke — postao je simbol.
Simbol vremena koje se rasteglo.
Simbol nepravde koja se produžila.
Simbol autora koji je u tišini nosio ono što bi mnogi od nas htjeli zaboraviti.
Katal nije samo pjesnik. On je urednik antologija, glasnik dijaspore, čovjek koji je mapirao generaciju sandžačkih pjesnika po Zapadnoj Evropi. On je, da posudimo metaforu Zehnije Bulića, Prometej svog naroda — onaj koji donosi svjetlost, ali zbog toga i strada. I možda je zato vrijeme da „Dan i po“ dobije ono što mu je uskraćeno: priznanje. Ne nagradu, već riječ. Vidljivost. Čitanost. Razumijevanje. Knjige poput ove ne čitaju se radi uživanja. One se čitaju da bi nas podsjetile da neke dane nismo preživjeli slučajno, već zato što je neko prije nas imao snage da ih imenuje.
-
A Hodo Katal je to učinio. Zato njegov „Dan i po“ još traje. I trajaće — sve dok traje i naša priča.