-
Hodžama koverte, gostima gozba – privrednik, pisac i intelektualac Hako Duljević kritikovao je običaje koji ožalošćenim porodicama na Pešteri stvaraju dodatne obaveze i troškove.
Privrednik, pisac i intelektualac Hako Duljević ukazao je na zabrinjavajuću pojavu među dijelom Bošnjaka na Pešteri – da se od porodice koja je izgubila najmilijeg očekuje da organizuje ručkove, poslužuje goste i priprema novac za pojedine vjerske službenike.
Privrednik i pisac Hako Duljević otvorio je osjetljivo, ali važno pitanje koje se odnosi na način na koji se pojedini ljudi ponašaju prema porodicama u danima žalosti. U svojoj objavi na društvenim mrežama upozorio je da se nekadašnja solidarnost na Pešteri polako pretvara u dodatni finansijski i organizacioni teret za ožalošćene. Duljević podsjeća da je ranije bio običaj da rodbina, komšije i prijatelji priteknu u pomoć porodici koja je izgubila člana. Donosila se hrana, završavali neodložni poslovi i preuzimala briga o kući, zemlji i stoci, kako bi ožalošćeni osjetili da nisu sami.
Danas se, prema njegovim riječima, u pojedinim slučajevima događa suprotno. Porodica koja prolazi kroz najteže trenutke mora razmišljati o postavljanju šatora, pripremanju hrane, kupovini pića, dočekivanju velikog broja ljudi i drugim obavezama koje više podsjećaju na veliko slavlje nego na dostojanstven ispraćaj umrlog.
„Ispade kao da je ta porodica nekog svoga sretno oženila ili udala, a ne da je izgubila najmilijeg“, napisao je Duljević.
Posebno je kritikovao očekivanje da porodica mora svakoga lijepo ugostiti i počastiti, kao i praksu da pojedini vjerski službenici, uz čast izuzecima, očekuju kovertu. Takav odnos, smatra Duljević, potpuno izvrće smisao zajedništva, saosjećanja i pomoći ožalošćenima. On je opisao i razgovor s jednim čovjekom koji je, nakon smrti majke, ispred kuće postavio šator, pripremio voće i piće te zaklao june za ručak. Kada ga je upitao zbog čega sve to radi u trenucima vlastite tuge, čovjek mu je odgovorio da tako postupa kako mu „obraz ne bi otišao“.
Upravo u tom odgovoru nalazi se srž problema. Strah od toga „šta će narod kazati“ postao je snažniji od potrebe da se porodici omogući mir. Umjesto da zajednica preuzme dio njenog tereta, porodica se često osjeća obaveznom da udovolji očekivanjima okoline. Duljevićeva objava nije napad na vjeru, tradiciju niti običaje Pešteri. Naprotiv, ona predstavlja poziv da se sačuva ono najvrednije u bošnjačkoj tradiciji – solidarnost, skromnost, saosjećanje i briga o čovjeku u nevolji.
Dženaza bi morala ostati trenutak dostojanstvenog ispraćaja i podrške porodici, a ne prilika za gozbe, dokazivanje pred ljudima i stvaranje novih troškova. Ožalošćeni ne bi trebalo da poslužuju druge i razmišljaju o kovertama. Zadatak rodbine, komšija i prijatelja jeste da služe njima, olakšaju njihove obaveze i budu uz njih kada im je najteže. Pitanje koje je Hako Duljević otvorio zato prevazilazi jednu porodicu ili jedno mjesto. Ono se tiče čitave zajednice: jesmo li sačuvali smisao svojih običaja ili smo dozvolili da forma, pritisak okoline i strah od osude postanu važniji od čovjeka i njegove boli?