U jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu, vrhovni lider Islamske revolucije, Sejjid Ali Husejni Hamenei, održao je hutbu u Teheranu u kojoj je otvoreno govorio o, kako je naveo, “gorkim i bolnim pitanjima” u islamskom svijetu, s posebnim akcentom na stradanje Bošnjaka. Hutba iz 1993. godine dolazi u periodu kada je Bosna i Hercegovina prolazila kroz najteže trenutke svoje moderne historije. Opsada gradova, masovni zločini i humanitarna katastrofa bili su svakodnevnica.
U hutbi održanoj u Teheranu, Hamenei nije govorio samo o humanitarnoj dimenziji sukoba, već je naglasio političku odgovornost muslimanskih naroda i intelektualnih elita. Posebno je istakao da podrška Bosni ne smije biti jednokratna akcija, već trajna obaveza.
Danas, više od tri decenije kasnije, ovaj govor se može posmatrati iz više uglova: kao izraz solidarnosti s narodom Bosne i Hercegovine, ali i kao dio šireg geopolitičkog nadmetanja i pozicioniranja u islamskom svijetu. Govor iz 1993. godine iy Teherana ostaje svjedočanstvo vremena kada je stradanje Bosne bilo pitanje savjesti cijelog islamskog svijeta – i test političke volje međunarodne zajednice. Pogledajte video ispod teksta.
Njegova poruka bila je jasna: problem Bosne nije završen sve dok traje nepravda. Kritika međunarodne zajednice bila je oštra – optužio je globalne aktere za pasivnost i prazne riječi. Ispod imate vide snimak hutbe i prevod:
- „Postoji nekoliko pitanja u islamskom svijetu koja su zaista gorka. Kamo god čovjek pogleda, vidi znakove gorčine i nereda.
- Muslimani, naravno, mogu pronaći lijek – ako poduzmu korake. Jedno od tih pitanja jeste Bosna i Hercegovina. Ova pitanja nisu završena. Neka odgovorni i narod ne misle da smo jednom nešto učinili za Bosnu i Hercegovinu i da je time naša obaveza skinuta s naših leđa. Ne, gospodo! Dokle god možemo, koliko god možemo, moramo ih podržavati.
- Ne mislim samo na finansijsku ili materijalnu podršku, iako i to može biti potrebno. Moramo im pružiti političku podršku. Moramo ulagati napor. Narodne grupe, intelektualci, različiti slojevi društva, studenti, pisci, novinari, stručnjaci, naučnici, vjerski učenjaci – svi koji mogu podići glas u svijetu – trebaju stalno pokretati ovo pitanje. Zar je to šala? Jedan narod je stavljen u obruč nesreće.
- Već duže vrijeme taj narod je pod stalnim pritiskom. Sve ružne stvari koje se mogu učiniti jednom narodu – njima se čine: oduzimaju im živote, pljačkaju im imovinu, ruše im domove, okupiraju njihovu zemlju, skrnave njihovu čast. Gotovo da nema zla koje im nije učinjeno.
- A u svijetu sjede i gledaju. Po mom mišljenju, samo odugovlače. Svakog dana neko izgovori neku riječ. Jedan dan Evropljani nešto kažu, drugi dan moćnici s druge strane nešto izjave, treći dan Ujedinjene nacije nešto poruče – ali sve je to prazno.
- Žalosno je što naše ruke ne dopiru da ih branimo. Žalosno je što muslimanska omladina u zemlji Kur’ana i islama ne može stići tamo da ih brani – putevi su zatvoreni.
- Inače bi napadači vidjeli šta znači islamska snaga i islamska čast.“