Autor Suad K Zoranić
Bosanski jezik, maternji jezik stotina hiljada Bošnjaka u Srbiji, naročito na prostoru Sandžaka, nosi sa sobom bogatu historiju i tradiciju. Kroz stoljeća, bio je ne samo sredstvo komunikacije, već i simbol borbe za očuvanje identiteta. Danas, uprkos priznatom pravnom statusu, bosanski jezik se i dalje suočava s izazovima u svakodnevnoj upotrebi i implementaciji, naročito u obrazovnom sistemu i javnim ustanovama. Ova borba nije nova, a historijski izvori ukazuju na njegovo prisustvo i značaj kroz vijekove.
Najstariji trenutno poznati dokument u kojem se spominje naziv bosanski jezik je djelo Konstantina Filozofa “Skazanie izjavljenno o pismeneh”, nastalo između 1423. i 1426. godine. Vatroslav Jagić je objavio ovo djelo, u kojem se bosanski jezik spominje zajedno sa srpskim i hrvatskim jezikom. Ovaj zapis predstavlja važnu prekretnicu jer potvrđuje da je bosanski jezik bio prepoznat kao poseban jezik još u srednjem vijeku, uporedo sa drugim slavenskim jezicima.
Pored toga, Aleksandar Solovjev navodi da je u 15. stoljeću kotorski notar zapisao kako je mletački knez kupio djevojku „bosanskim jezikom Djevenu“, potvrđujući prisustvo bosanskog jezika i u administrativnim zapisima toga vremena. Brojni kasniji spisi, poput djela Hyeronimusa Magistera i Jakova Mikalje iz 17. vijeka, takođe spominju bosanski jezik, a Ardelio della Bella u svom rječniku iz 1728. godine naziva bosanski najljepšim dijalektom ilirskog jezika.
Dokumenta na slici pružaju neosporive dokaze o postojanju i upotrebi bosanskog jezika kroz različite periode, naročito u 17. i 18. stoljeću. U analizi ovih dokumenata može se prepoznati ključna uloga bosanskog jezika u pravnim, crkvenim i lingvističkim tekstovima.
- Dokument sa rječnikom (gore lijevo): U ovom dijelu, prikazan je italijansko-latinsko-ilirski rječnik u kojem se spominje bosanski jezik. Ovaj rječnik jasno pokazuje da je bosanski jezik bio priznat kao poseban dijalekt ili varijanta ilirskog jezika. U to vrijeme, ilirski jezik se često koristio kao sinonim za južnoslavenske jezike, a ovaj zapis potvrđuje da je bosanski jezik prepoznat kao specifičan i cijenjen.
- Crkveni dokument (donji lijevi): Ovaj dokument, pod naslovom “Ispovedaljnik,” također potvrđuje upotrebu bosanskog jezika u crkvenim obredima, naročito među pravoslavnim svećenstvom. Ističe se da je “Prinoseći od jezika Bosanskog” važan dio crkvenih tekstova. Ovo pokazuje da je bosanski jezik imao istaknuto mjesto u vjerskim ritualima i komunikaciji među vjernicima različitih vjera, uključujući pravoslavce i katolike.
- Dokument o jeziku (gore desno): U ovom dijelu slike možemo vidjeti tekstualni zapis koji pominje bosanski jezik zajedno s bugarskim i drugim jezicima. Tekst potvrđuje da se bosanski jezik koristio i bio prepoznat kao poseban jezik u širem kulturnom kontekstu tog vremena. Ovaj tekst doprinosi općem razumijevanju da su slavenski jezici, uključujući bosanski, bili važni u administrativnoj i svakodnevnoj upotrebi.
- Dokument na italijanskom (donji desni): Ovaj italijanski tekst također pominje bosanski jezik, uz naziv “Bošnese.” Ovaj zapis ponovo potvrđuje da je bosanski jezik bio prisutan i priznat u različitim društvenim sferama, uključujući i u međunarodnim okvirima, kao što je bio slučaj sa italijanskim dokumentima iz tog perioda. Ovaj rječnik ili administrativni zapis pokazuje širenje upotrebe bosanskog jezika izvan lokalnih granica Bosne.
Svi ovi dokumenti potvrđuju kontinuitet i važnost bosanskog jezika kroz stoljeća. Kroz ove izvore može se pratiti kako je bosanski jezik bio prepoznat i korišten u vjerskim, pravnim i lingvističkim kontekstima, što je od izuzetne važnosti za razumijevanje njegovog položaja u historiji južnoslavenskih jezika.
Jedan od ključnih trenutaka u historiji bosanskog jezika je štampanje Gramatike bosanskog jezika za srednje škole 1880. godine, autora Frane Vuletića. Ova gramatika bila je u upotrebi sve do 1911. godine, nakon čega su politički pritisci doveli do zamjene naziva „bosanski jezik“ u „srpsko-hrvatski jezik“. Ovaj čin predstavljao je dio šire strategije asimilacije Bošnjaka i brisanja njihovog jezičkog identiteta, naročito tokom perioda austrougarske vladavine.
Uprkos pokušajima da se eliminira, bosanski jezik je opstao, čuvan kroz stoljeća zahvaljujući naporima franjevaca, pisaca i kulturnih radnika. Primjeri poput djela Matije Divkovića, Mula Mustafe Bašeskije i drugih potvrđuju da je bosanski jezik bio srž kulturnog identiteta Bošnjaka. Fra Pavle Dragičević je 1735. godine zabilježio da se bosanski jezik koristi među katolicima i pravoslavcima u Bosni, ističući ga kao jezik razumijevanja između dvije vjere.
Iako je bosanski jezik bio priznat i korišten stoljećima, njegova zvanična upotreba je prekinuta 1907. godine kada je austrougarska vlast naredila da se prestane koristiti naziv “bosanski jezik” i zamijeni ga terminom „srpsko-hrvatski jezik“. Ovaj čin bio je politički motiviran, s jasnom namjerom da se izbriše kulturni identitet Bošnjaka. Iako su Bošnjaci u svojim autonomnim institucijama zadržali pravo da koriste bosanski jezik, politički pritisci su ga gurali na marginu društva.
Historijski dokumenti, poput Konstantinovog spisa, povelje Stjepana Kotromanića iz 1333. godine, te rječnici i gramatike iz kasnijih stoljeća, pokazuju da je bosanski jezik imao svoje mjesto u slavenskom svijetu i da je bio priznat kao poseban i cijenjen jezik. U svom djelu Ritual rimski iz 1640. godine, Bartol Kašić se zalagao za upotrebu bosanskog jezika kao osnove za zajednički jezik južnoslavenskih krajeva, dok su mnogi drugi autori kroz vijekove isticali njegovu ljepotu i značaj.
Danas, više nego ikada, neophodno je da se borba za bosanski jezik nastavi. Očuvanje jezika nije samo kulturna obaveza, već i moralni imperativ, jer jezik je srž identiteta jednog naroda. Bosanski jezik, sa svim svojim historijskim i kulturnim nasljeđem, zaslužuje punu afirmaciju i ravnopravan status. Dugujemo to našim precima, piscima, franjevcima i svima koji su kroz historiju branili ovu jezičku svetinju.