Sandžak, Tutin – U selu Donji Crniš, živi tek nekoliko porodica. Iako su nekada bili poznati po stočarstvu i zdravom životu, danas, kako kažu, jedva opstaju bez osnovnih uslova za život. Asfalta nema, struja često nestaje, a mladi odlaze. Među rijetkima koji su ostali da svjedoče o nekadašnjem životu punom zajedništva i dostojanstva je Idriz Ramović (74).
Ramović sjeća se vremena kada su se ljudi pomagali, kada je bilo gostoprimstva i veselja u svakoj kući.
„Bio je bolji stari što bi rekli — ljezet. Dođe čovjek na kafu, doručkuje kod komšije, svi zajedno. Danas toga nema. Ljudi ne vjeruju više u Boga, nego u euro i dinar. Takvo je vrijeme došlo“, kaže Idriz, s tugom u glasu.
Najveći problem sela, kako kaže, je infrastruktura. Put do Crniša je u očajnom stanju, a struja često nestaje.
„Zovem po dva puta dnevno, nema struje. Put, ako ste prošli, vidjeli ste – očajan. Žalimo se, obećaju, ali od toga nema ništa. Malo fajde, skroz. Sirotinja“, priča Idriz.
On dodaje da su obećanja o asfaltiranju puta do džamije ostala mrtvo slovo na papiru.
„Rekli su da će do svake vjerske ustanove biti put asfaltiran, ali kod nas nije. To su priče bez djela“, govori razočarano.
Ramović je i sam bivši mašinski rukovalac i pogonski inženjer, školovan u Ljubljani. Danas živi od penzije od 29.000 dinara.
„Moj sin je magistar islamskih nauka, ali nema posla. Sve ide preko veza i para. Ako ne daš mito, dijete ti ne može da se zaposli“, objašnjava on.
Dodaje i da mnogi mladi odlaze u Njemačku, Švajcarsku i Austriju, jer ne vide budućnost u Sandžaku.
„Ostali su samo starci. Nekad je bilo 62 domaćinstva, a danas jedva sedam stanovnika u selu. Zimi nas ostane dvoje“, kaže Idriz.
Uprkos teškim uslovima, Idriz s ponosom ističe da su voda i vazduh u Crnišu čisti i zdravi.
„Nema bolesti kao u gradovima. Ovdje niko nema astmu ni probleme sa štitnom žlijezdom. Vazduh je kao na Zlatiboru, ali džaba kad nema naroda“, priča dok pokazuje dvorište puno drva i alat koji koristi za rad, iako je već u poznim godinama.
Idriz Ramović na kraju kaže da više ne vjeruje u politička obećanja.
„Ja sam bio delegat u opštini, znam kako to ide. Svi obećavaju, ali niko ništa ne radi. Ljudi su izgubili vjeru u pravdu i sistem“, zaključuje on.
Slučaj sela Donji Crniš nije usamljen. Brojna sela tutinskog kraja dijele istu sudbinu – napuštena, bez asfalta, bez javne rasvjete, bez pomoći. Glas Idriza Ramovića odjekuje kao podsjetnik da Sandžak nije samo gradovi i obećanja, već i zaboravljena sela u kojima još uvijek kuca srce naroda. Pogledajte tv prilog ispod teksta.