Ilirski korijeni Srba i Bošnjaka u Sandžaku: Otkrivamo koje su srpske porodice genetski most između naroda

• Autor Suad K Zoranić
• Genetski i kulturni korijeni Srba i Bošnjaka u Sandžaku – Povezanost kroz ilirsko nasljeđe

Već decenijama je Sandžak, prostor bogate povijesti i kulturne raznolikosti, mjesto gdje se isprepliću genetski, kulturni i vjerski identiteti. Jedan od intrigantnijih aspekata ovog područja jeste povezanost Srba i Bošnjaka, ne samo kroz zajedničku geografsku i povijesnu prošlost, već i kroz ilirsko-rođačke veze koje se protežu stotinama godina unazad. Premda se danas često promatraju kao dva odvojena naroda s različitim vjerskim identitetima, mnoge srpske porodice u Sandžaku imaju korijene u starim ilirskim plemenima, koja su prošla kroz više transformacija – od arijanskih i katoličkih zajednica, do pravoslavnih i muslimanskih uticaja.

• Ilirsko nasljeđe i kulturna transformacija

Historijski gledano, područje Duklje, starog Rasa, današnje Crne Gore i Sandžaka bilo je naseljeno ilirskim plemenima. Ta ilirska plemena, pod uticajem Rimskog Carstva, najprije su prihvatila katoličanstvo, i velik dio su slijedili arijansko učenje. U kasnijim stoljećima, s dolaskom moći Vizantije, pravoslavlje se počelo širiti zahvaljujući političkim interesima, osobito za vrijeme dinastije Nemanjića. No, najveća transformacija ovog prostora dogodila se dolaskom Osmanlijskog Carstva, kada je islam postao dominantna religija ovog prostora.

Međutim, etnička i kulturna transformacija, koju je oblikovalo preplitanje tih uticaja, nije izbrisala zajedničke genetske korijene. Nacija je, kako mnogi antropolozi ističu, prije svega kulturni fenomen, a ne biološki. Mnoga prezimena koja danas nose Srbi u Sandžaku vode porijeklo iz malisorskih plemena, koja su kasno primila pravoslavlje iz katoličanstva, čime je jasno da su kulturne transformacije bile dominantne u stvaranju nacionalnih identiteta.

• Karta ilirskih plemena: Dokaz kulturne i etničke složenosti

Karta ilirskih plemena, koja obuhvata cijelu Crnu Goru, Sandžak, Bosnu i Dalmaciju, dok sa druge strane ne pokriva cijelu Albaniju i Kosovo, direktno se suprotstavlja tezama koje Albanci iznose o prisvajanju ilirskog nasljeđa isključivo za sebe. Prema ovoj karti, Iliri su obuhvatali šire područje Balkana, s naglaskom na Crnu Goru, Hercegovinu i Sandžak, a ne samo Albaniju i Kosovo.

Još jedna važna činjenica, koja se često zanemaruje, jeste da svi Iliri nisu govorili istim jezikom. Njihova kulturna i jezička raznolikost dodatno potvrđuje kompleksnost ovog naroda. Najnovija genetska istraživanja također pokazuju da je veći procenat ilirskog nasljeđa prisutan među stanovnicima Crne Gore, Sandžaka, Dalmacije i Hercegovine, nego kod Albanaca u Albaniji i na Kosovu. Ova istraživanja pružaju nove uvide u porijeklo i migracije ilirskih plemena, a također osporavaju tvrdnje koje se oslanjaju na isključivost u tumačenju prošlosti.

• Primjeri srpskih porodica malisorskog porijekla

Mnoge srpske porodice u tutinskom i novopazarskom kraju dolaze iz malisorskih plemena koja su kroz vijekove prošla kroz različite faze asimilacije i vjerskih transformacija. U selu Dolovo, općina Tutin, pet porodica Prekića vode porijeklo od plemena Škrelja (Škrijelji). Ove porodice naselile su se prvo u Debeljaku, zatim u Čardačinama, te na kraju kod Glavice. Njihovi rođaci, prezimena Ćope, žive u Bojarima i Doliću na Pešteru.

U selu Rajetiće, općina Novi Pazar, žive srpske porodice porijeklom od Klimenta (Kelmendi). Među njima su Prdonjići, Nikići, Nikolići i Milosavljevići. Sve ove porodice, koje slave Svetog Stefana, nose sjećanje na svoje katoličko i arijansko nasljeđe, što svjedoči o složenim procesima kulturne transformacije koji su se odigravali u ovom dijelu Balkana.

• Bogumilsko nasljeđe i albanska prisvajanja

Jedna od zanimljivih teorija koju je iznijela britanska putnica i istraživačica Edith Durham u svojoj knjizi “Visoka Albanija i njeni običaji” jest tvrdnja da mnoga sjevernoalbanska plemena, uključujući Skrele, Hoti, Grude i Kilmeni, vode porijeklo iz Bosne i Hercegovine, odakle su se, nakon pada Bosne pod Osmanlijama 1463. godine, migrirala u planinska područja Sjeverne Albanije. Albanci danas često pokušavaju prisvojiti cijelo ilirsko nasljeđe, ali Durhamova detaljna istraživanja ukazuju na složenije etničke korijene ovih plemena.

Ova teza o migraciji ilirskih plemena donosi novo svjetlo na povijesne procese u regionu, gdje se plemena prvo asimiliraju pod uticajem katoličanstva, zatim pravoslavlja, i konačno islama. Zbog ovih složenih promjena, mnogi Srbi u Sandžaku, koji su kasnije primili pravoslavlje, mogu pratiti svoje porijeklo do malisorskih plemena, što dodatno potvrđuje kulturnu, a ne genetsku osnovu nacionalnog identiteta.

• Nacija kao kulturološki fenomen

Sandžak je, bez sumnje, prostor gdje se identiteti neprestano mijenjaju i oblikuju pod uticajem raznih političkih i kulturnih sila. Srpske porodice u ovom dijelu Balkana, koje su kasno prihvatile pravoslavlje, predstavljaju živu potvrdu teze da je nacija kulturološki fenomen, a ne genetski. Njihovi ilirski korijeni, prolazak kroz katoličanstvo, arijanstvo, pravoslavlje svjedoče o kompleksnosti identiteta na Balkanu. Upravo ta složena prošlost daje Sandžaku njegovu posebnu vrijednost i čini ga važnim primjerom multietničkog suživota u Evropi.

Dok se mnogi etnički identiteti formiraju kroz stoljeća, genetske i kulturne veze između Srba i Bošnjaka ostaju duboko ukorijenjene u ilirskoj prošlosti. Na kraju, ove zajedničke korijene treba slaviti, jer one predstavljaju most između dva naroda, a ne razlog za podjele.