Iran se suočava s jednim od najozbiljnijih talasa društvenih i političkih nemira od Islamske revolucije 1979. godine. Masovni protesti, desetine poginulih, hiljade uhapšenih i gotovo potpuni nestanak interneta otvorili su ključno pitanje: da li je Islamska Republika ušla u fazu u kojoj više ne može kontrolisati vlastito društvo bez totalne represije?
Nemiri su izbili u Teheranu, a potom se velikom brzinom proširili na brojne gradove i ruralna područja. Građani su izlazili na ulice i balkone, uzvikujući parole protiv vlasti, dok su bazari i pijace u više regija zatvoreni u znak solidarnosti s demonstrantima. Posebnu težinu protestima dao je poziv na opći ustanak koji je uputio izgnani prijestolonasljednik Reza Pahlavi, što je prvi put nakon decenija da se otvorena podrška monarhiji masovno pojavljuje na ulicama Irana.
Paralelno s izbijanjem demonstracija, zabilježen je gotovo potpuni prekid interneta i telefonskih veza. Organizacije koje prate digitalne slobode potvrdile su da je zemlja praktično odsječena od svijeta – potez koji iranske vlasti i ranije koriste kao uvod u oštre obračune s protestnim pokretima.
Prema podacima organizacija za ljudska prava, u sukobima je poginulo najmanje nekoliko desetina ljudi, među njima i djeca, dok je više od dvije hiljade građana uhapšeno. Vlasti, s druge strane, priznaju manji broj žrtava, navodeći da su među poginulima i pripadnici policije i Revolucionarne garde.
Protesti nemaju jedinstveno centralno vodstvo, ali se njihova snaga crpi iz dubokog ekonomskog i socijalnog očaja. Nacionalna valuta je doživjela historijski slom, cijene hrane i lijekova su eksplodirale, a svakodnevni život postao je gotovo nepodnošljiv za veliki dio stanovništva. Upravo ta kombinacija siromaštva, sankcija i političke represije gura građane na ulice, bez obzira na rizik.
Dodatni simbolički udarac vlastima dogodio se u južnoj provinciji Fars, gdje su demonstranti srušili statuu Qassem Soleimani, figure koju režim godinama predstavlja kao nacionalnog heroja. Taj čin jasno pokazuje da protesti više nisu samo socijalni, već otvoreno politički i ideološki.
The Lion of Iran has awakened.
Iranians are rejecting Islam, the Islamic Republic, and Sharia Law en masse.
I've never been more proud to be Iranian.
— Goldie Ghamari | گلسا قمری (@gghamari) January 7, 2026
U međuvremenu, dobitnica Nobelove nagrade za mir Narges Mohammadi i dalje se nalazi u zatvoru, dok njena porodica poručuje da su zahtjevi građana jasni i nepromijenjeni godinama – kraj vjerske diktature i političke represije. Sa druge strane, iranski predsjednik Masoud Pezeshkian pozvao je sigurnosne snage na uzdržanost, iako na terenu nema znakova stvarnog popuštanja pritiska.
Tehran today
A sea of people in the streets.
The patience of the Iranian people is over. Khamenei and his allies must leave Iran as soon as possible.#Iran pic.twitter.com/Wx2CddZ3YT— Masih Alinejad 🏳️ (@AlinejadMasih) January 8, 2026
Analitičari upozoravaju da je Iran ušao u opasnu zonu: protesti su rasprostranjeni, ekonomska kriza se produbljuje, a represija postaje sve brutalnija. Iako se vlast i ranije suočavala s masovnim pobunama, razmjeri trenutnog nezadovoljstva i otvoreno osporavanje samih temelja Islamske Republike čine ovu krizu drugačijom.
Da li je riječ o početku kraja režima ili još jednom krvavom gušenju pobune – ostaje neizvjesno. Ono što je sigurno jeste da Iran danas stoji na ivici, u društvu koje više nema šta da izgubi, ali ima sve manje straha.