Search

Ispovijest Emira i njegove majke/”Dodirnuo sam rukom glavu i osjetio da sam ćelav, napipao veliki ožiljak…”

Prije nekoliko dana sahranjen je Stefan Filić, mladić kog je na smrt, zvjerski pretukla grupa mladića. Međutim, to je samo jedan od slučajeva gdje neko misli da se može igrati sa tuđim životom.

Emir Hamzić (30), sada već bivši fudbaler iz Prijepolja, u novembru 2018. godine bio je žrtva nasilnika koji su ga ničim izazvani pretukli skoro na smrt.

– Ta noć nam je svima promijenila živote, više ništa nije isto. Emiru je rađena višesatna operacija na mozgu, a na glavi mu je ostavljen poklopac koji nisu pričvrstili u slučaju da se stanje pogorša i da moraju ponovo da otvaraju lobanju. To je tako i ostalo narednih pola godine u nadi da će taj poklopac srasti sa ostatkom lobanje, ali nakon što se to nije dešavalo, išao je na još jednu operaciju, gdje su mu titanijumskim kopčama isti taj poklopac pričvrstili za lobanju. Za njega još jedna trauma, a za nas i dalje neizmjeran bol i strepnja, šta dalje – priča Emirova majka, Mubera.

Zbog čega su nasrnuli na njega, kapitena lokalnog FK Polimlje, mladića o kome niko u gradu na Limu nema ružnu riječ da kaže, Emir ni dan-danas ne može da shvati. Sebi jedino zamjera što nije predvideo napad i pokušao da se odbrani.

– Kako sam mogao da predvidim kad nije postojao nikakav razlog da navale na mene, kako kad se nikad nisam našao na mjestu gdje je bila tuča, a kamoli u njoj učestvovao. Kako da se branim kad u životu nisam potegao pesnice – priča Emir Hamzić.

U ranim jutarnjim satima 17. novembra 2018. godine Emir se sa djevojkom i drugom vraćao iz noćnog kluba. On i djevojka su iz taksija izašli kod jedne pekare, a prijatelj je produžio do druge pekare u blizini.

– Kad smo nas dvoje izlazili iz radnje, neko je nešto ružno dobacio. Ljude koji su to izgovorili, a sa njima u životu na istom mjestu nisam bio, pitao sam: “Da li nama nešto kažete?”. Sljedećeg trenutka jedan od njih se, držeći flašu u ruci, zaletio prema meni, ali se poklizao i pao. Sekund-dva kasnije drugi napadač me je udario pesnicom po glavi, odmah zatim dobio sam i udarac bokserom. Više se ničega ne sjećam, pao sam u nesvijest – kaže Hamzić u svojoj ispovjesti.

Probudio se u Kliničkom centru u Beogradu dvije nedjelje kasnije. Tek po okruženju – doktorima i medicinskim sestrama, krevetu za koji su mu bile vezane ruke i noge, stalku sa infuzijom – shvatio je da je u bolnici, ali ne u Prijepolju.

– Dodirnuo sam rukom glavu i osetio da sam ćelav, napipao veliki ožiljak – kaže Emir.

Danima prije toga, dok je on bio u dubokoj komi, trajala je borba za njegov život. Potanko su mu, pošto je izašao iz bolnice, roditelji prepričali dramu.

– Bio sam polumrtav kad su me iz Prijepolja dopremili u užičku bolnicu. Odmah potom upućen sam u Beograd sa krvnim pritiskom pet sa deset. Lobanja mi je bila napukla, imao sam tešku operaciju mozga koja je trajala pet sati, skidali su mi hematome. Lijevo oko mi je maltene bilo ispalo, polomili su mi jagodičnu kost, povrijeđen mi je bio i vratni pršljen. Poslije buđenja iz kome još šest-sedam dana ostao sam u bolnici, osoblje me je iz šale zvalo “fenomen”, s obzirom na to šta sam preživio. Sam Bog me je sačuvao – govori Emir o posljedicama događaja koji mu je promjenio život.

Dok je trajala bitka za Emirov život, nema ko nije pružao porodici Hamzić podršku i raspitivao se za njegovo zdravlje. Pokazalo se to nekoliko dana poslije napada, kada je preko 1.500 Prijepoljaca izašlo u protestnu šetnju.

Ne sjeća se Hamzić više od ona dva udarca koje su mu u glavu nanijeli napadači, ali je kasnije saznao da su huligani nastavili da se iživljavaju nad njim i dok je onesvješćen ležao na ulici.

– Kako je moglo biti – dobro je. Prognoze su bile da ću ostati slijep na jedno oko i biti invalid. Srećom, nije tako bilo, mada mi ponekad padne “mrežica” na oko. Predvidjeli su mi da ću tek oko 1. maja stati na noge, a evo, ja šetam. Oporavljam se – veli Hamzić.

Emir je fudbal igrao u novosadskom Proleteru, Zemunu, Goraždu, Slaviji iz Istočnog Sarajeva, Travniku, Sjenici, Zlatiboru. Svuda je bio poštovan. Karijeru je prevremeno, tuđim hirom, završio kao kapiten u svom Polimlju. Dobio je priznanje opštine Prijepolje kao najbolji sportista grada. Emotivan trenutak za njega, priznaje.

– Fudbal mi je bio sve u životu. Ništa drugo nisam radio, od lopte sam solidno zarađivao. Trenutno ne mogu da pronađem sebe u budućnosti, u nekom novom pozivu, jer mene je samo fudbal zanimao. Volio bih kada bih mogao da ostanem u sportu, u nekoj ulozi pored terena – kaže najbolji sportista Prijepolja. A bolji je čovjek nego sportista – kažu svi koji ga poznaju.

Izvor: Sandžak danas/Rina/Blic




One thought on “Ispovijest Emira i njegove majke/”Dodirnuo sam rukom glavu i osjetio da sam ćelav, napipao veliki ožiljak…”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.