Piše: Sandžak Danas
Selo Bioc, smješteno u opštini Sjenica na obroncima Pešteri, nekada je bilo dom za 28 kuća, punih života i pjesme. Danas ih je, kako kaže mještanin Enver Dacić, ostalo tek 15, a i one su većinom puste. Njegova priča je ogledalo sudbine mnogih sandžačkih sela – siromaštvo, migracije, nemar vlasti i sveopšti zaborav.
„Imalo je sve – ovce, krave, sir, livade pune sjena. A sada ni vode nemamo“, govori Dacić dok stoji ispred trošne kuće. „Struja slaba, zamrzivači crkavaju, a voda iz azbestnih cijevi iz sedamdesetih godina. Ni za piće nije dobra, a o poljoprivredi da ne pričam.“
Enver Dacić je jedan od rijetkih koji je ostao. Petoro djece ima – sin u Njemačkoj, dvije kćerke udate kod Pazara, dvoje najmlađih u Sarajevu. „Omladina otišla, školovala se, nema ko da muze ovce. Niti hoće, niti znaju“, dodaje sa gorčinom.
Selo, kaže, više ne može da izdrži bez pomoći države. Nekada se sir iz Bioča prodavao širom Sandžaka, ali sad – mladi bježe od sela, stariji umiru, a vukovi haraju stajama.
„Kosidbe su nekad bile praznik – po 30 kosa na livadi, pjesma, veselje, pomaganje. Danas, niko ne zapjeva, niko ne pogleda vedro. Sve nešto sivo, turobno. Više imamo nego prije, ali se brže troši. Bolje je bilo imati 100 dinara nekad nego 100 eura danas“, kaže Dacić.
Selo je pogođeno i lošim upravljanjem. Voda koja dolazi iz pravca opštine Tutin, presijeca i sjeničku teritoriju, ali Sjenica, tvrdi Enver, ne ulaže ništa u njeno održavanje. „Tutinci uradili nešto, a Sjenica ni projekat nije napravila. Bazeni za vodu su urađeni tamo gdje voda ne može ni da dođe. To je katastrofa“, objašnjava.
I dok država diže poreze, narod u Bioču ne zna zašto plaća. „Zabranili su nam i da oru Peštersko polje zbog nekih ptica. A smeće bacaju pravo ljudima pred kuće, pored izvora.“
Dacić je gajio i pčele – imao je 15 košnica. Sve su pomrle. „Ne znamo zašto. Ovdje nema zagađenja, a pčele nestaju. Kažu da je vazduh pun baruta, da sve ratove i zlo vjetar donosi.“
Svoju ljubav prema životu na selu, Enver objašnjava najjednostavnije: „Kad imaš ovcu, to ti je isto kao kafa – milina ti je, dođeš, vidiš je, znaš da je tvoja, da živiš s njom. Ali nema više toga. Ni naroda, ni veselja, ni nade.“
Bioc je nekada bio selo života, sada je selo sjećanja. Ako se ovakve priče nastave ignorisati, Sandžak će uskoro izgubiti svoja sela – bisere tradicije, stočarstva i prirode.