Novi Pazar, na obalama rijeke Raške, među starim sjećanjima i novim građevinama, sjedi čovjek sa knjigom u ruci. Nije to običan prizor u užurbanom jutru, gdje su se kahve nekad ispijale uz mahalske razgovore, a danas se gubi u buci automobila. Jahijaga Camović, mahalski simbol skromnosti i mudrosti, prodaje sitnice ne iz potrebe, već da ispuni vrijeme, dok mu ruke drže knjige raznih autora – od hronike do priča o prošlim vremenima.
Njegov život, izgrađen od mukotrpnog rada i halal nafake, postao je svjedočanstvo upornosti i dostojanstva. Dok sjedi u svojoj skromnoj plastičnoj stolici, sa knjigom u rukama i mudrim pogledom ka nekadašnjim hubićevim baštama, Jahijaga blista poput svjetiljke koja pokazuje put onima koji su zaboravili vrijednost pisane riječi. A kad mu književnica Šefka Begović Ličina pokloni svoju novu knjigu, njegovo lice zatreperi radošću, kao da je dijete dobilo najdražu igračku.
Jahijaga nije samo čitalac – on je živa priča o prošlim i sadašnjim vremenima, svjedok i čuvar sjećanja, simbol onoga što Novi Pazar nosi u duši. Evo kako je Šefka Begović Ličina opisala tu situaciju:
- “ J A H I J A G A
Kroz grane obližnjih borića odvažno se probijalo februarsko sunce i u ukorićenoj rijeci Raški se mangupski smijuljilo. Srebrni zraci su mu po površini izvodili vragolsati ples i sjedinjeni sa vodom otplovili ka nekoj tuđoj rijeci.
Do je tek probuđena mahala polahko otpočinjala novi dan, u jutarnjoj tišini, magistralom su trubila auta nervoznih vozača i u neshvatljivoj brzini zamicala iza okuke. Nije tog jutra bilo uobičajenog žagora djece, niti njihovog smijeha, ni muhabeta komšinica na terasi u zajedničkom ćeifu prve jutarnje kahve. Kao da je vrijeme zaledilo onaj nekadašnji dinamičan i sadržajan život.
Uputivši se kejom ka obližnjoj „ Zelenoj pijaci“ mislila sam o proteklom vremenu i onim prohujalim godinama, koje mi poput šimšika proletješe.
„ Eh, što ti je veseli insan. Sto godina da naravni, na kraju mu se učini da je živio samo ko da je na jedna vrata ušao, na druga izašao“ – sjetih se riječi mudrog Mehmedbega Ćorovića, prijatelja mog oca.
Čovjeku u poodmaklim godinama naiđe vakat kada za sve ima vremena, pa sve oko sebe posmatra drugačije. Otrijezni ga kajanje što mnogo što šta u životu nije učinio, a mogao je, što nije više uživao u dragim ljudima i okolini, što nije imao vremena za sebe, što nije umio uživati u suncu i ljepoti Allahovog davanja, što nije…
Gledajući preko rijeke Čerkez Mahalu, u one tamo novosagrađene kuće i ogromne zgradurine, neka nostalgična iglica me bocnu, zaustavi mi dah i podsjeti na one divne Hubićeve bašče pune raznoraznog, taze, zdravog zerzevata, koji začas nemilosrdno potrpaše beton i katran.
I tako hodajući zažalih za onom najljepšom umjetničkom slikom sa zelenim listovima mahljivih krastavica i jedrih patlidžana, sa žutim sakrskama obešenim preko nakrivljenih taraba, sočnim mavi bostanima, zelenim baburama, boranijom na pritkama…
I nesvjesno mi se ote uzdah. A onda na trotoaru keja pored rijeke, ugledah najljepši prizor februarskog jutra, koji me natjera da zastanem. Iza jedne ručno sklepane tezge, u stolici je sjedio čovjek zadubljen u čitanje neke podebele knjige. Okolo njega poredana neka pohabana obuća, polovne kutnje potrepštine i na jednom kartonu nevještom rukom ispisana „reklama“…
Priđoh bliže i poselamih našeg komšiju Jahijagu Camovića. Iako sam ga mnogo puta viđala na istom mjestu i uvijek sa knjigom u ruci, od žurbe da se što prije vratim kući, nikada nisam zastala da popričam sa njim i da mu kažem koliko mu se divim.
I tada shvatih, da sada malo lagahnije živim i da imam vremena da mnogo više što šta oko sebe primjetim.
„ Volim da čitam. Tako mi brže prođe vrijeme… A ovo prodajem ne iz nužde, nego da se zanimam, da potrošim dan. Hvala Allahu djeca mi rade, imamo novu kući, (pokaza na velelepnu kuću svojih sinova i slastičaru „ Sweet shop” svog sina Albina i njegove supruge Ajlane, koji proizvode najukusnije i najkvalitetnije kolače. Dok sam bila u gostima kod kćerke u Mariboru, takav fantastičan ukus kolača sam osjetila u jednom restoranu kada sam probala azerbejdžansku tortu „Marlenka“)
„ Elhamdulillah na svemu, na hairli djeci, na halal nafaki, na zdravlju za moje godine, mirnom snu, na Allahovom davanju…“
Zavirih u naslov knjige“ Događaji na Kosovu“ – autor srpski pisac Đoković.
„ Sve me interesuje, sve čitam što mi do ruku dođe…“ – žmirka sitnim očima, rukom ih zaklanja od sunca. Oko njega starežina, a uz knjigu onaj mu namještaj liči na one čuvenih svjetskih dizajnera, na onu plastičnu fotelju gdje sjedi, lijepi se etiketa sa kraljevskom krunom, Jahijagu pretvara u naučnika, sultana,pašu…
Za pedeset godina našeg života u istoj mahali, bila sam svjedok njegovog neumornog rada, njegovog vidljivog uspona, kada je teškom mukom od ničeg stvarao solidan imetak. Halal nafakom, onom najljepšom i najvrjednijom ljudskom etiketom Jahijaga je zakitio sebe i svojim potomcima će je ostaviti kao najveće nasljedstvo.
I dok voda u koritu rijeke Raške potmulo žubori i mrmlja što je ko robijaš u tamnici ukroćena i kamenjem okovana, Jahijaga čita o minulom vremenu i ponekada baci pogled ka Hotkovu i uzdahne za onim danima kada je od svoje kuće gore gledao orače i kopače njiva kukuruza, kada se nafaka prevozila konjskim kolima, a iz Hubića bašče mirisale krastavice, mamile ga da zajedno sa sokačkom djecom pregazi rijeku i kroz tarabe napipaju one karazelene, najduže i najslađe…
Da ponekada starini Hubiću mahalska djeca poguraju prepuna kolica zerzevata spremnog za pijac, da mu pripomognu utovarit drvene gajbice i kao nagradu dobiju mirišljavu ter đulu jabuku…
Povratih se do kuće i donijeh Jahijagi moju novu knjigu „ Kismet“ i bi mi drago što sam je baš njemu prvom poklonila i što mu u očima vidjeh onu radost i zahvalnost kao kada dijete dobije vrijednu igračku.
Vraćajući se sa pijace i tiho ga razminuvši, vidjeh da čita moju knjigu na strani gdje je priča „ Hasret“ . Odmaknuvši se, okrenuh se da ga još jednom pogledam kako na keju svijetli ko najjača svjetiljka koja pokazuje put onim zalutalim putnicima koji zaobilaze bogatstvo pisane riječi.
Dok sam zamicala iza okuke, u daljini sam vidjela čitaoca Jahijagu kako onako sićušan, poput kristala na suncu veličanstveno svjetluca…“