U svjetlu nedavne premijere filma “Heroji Halijarda”, teško je ignorisati neizbježnu i bolnu kontroverzu koja obavija historijsku figuru Mašana Đurovića, kojeg film prikazuje u pozitivnom svjetlu. Ova kinematografska rekonstrukcija djeluje kao pokušaj prekrojavanja historijskih činjenica, glorifikacije akcija i ignorisanja mračnih stranica prošlih djela.
Da bismo shvatili puni opseg ironije ovog filma, moramo se suočiti sa morbidnim realnostima Đurovićevih postupaka. Opisan kao četnički vojvoda, čija su djela tokom Drugog svjetskog rata bila kontaminirana zločinima, etničkim čišćenjem i kolaboracijom sa fašističkim snagama, Đurović ne zaslužuje ništa manje od historijske osude.
Zašto je onda ovaj film, koji se usuđuje da ga prikaže u herojskom svjetlu, dobio platformu i pažnju? Koliko je duboka rana koju ostavlja ovakvo oblikovanje historijskih narativa na društvo koje i dalje nosi ožiljke prošlih konflikata?
Đurovićeva historija – pokušaji genocida, kolaboracija sa nacističkom Njemačkom, i na kraju izdaja svojih – ostaje tamna mrlja na platnu historije regiona. I dok “Heroji Halijarda” traže da prihvatimo alternativnu stvarnost gdje su zločinci heroji, moramo se pitati: Gdje je granica između sjećanja i manipulacije?
Ova vrsta mitologizacije i izopačenja historijske stvarnosti podstiče diskurs koji ne samo da vrijeđa žrtve Đurovićevih zločina, već i podriva vrijednosti i principe savremenog društva. Sada više nego ikada, imperativ je suočiti se sa neprijatnim istinama prošlosti, a ne tražiti utočište u opasnim i izobličenim narativima.
Upravo se nalazimo na ključnoj raskrsnici. Da li će se ovaj film i slični projekti osuditi za njihov pokušaj prepisivanja historije, ili će se pasivno prihvatiti, dopuštajući da narativi koji glorifikuju zločince postanu dio kolektivnog sjećanja?
I dok se naša kritika zadržava na oštrijem jeziku, moramo se sjetiti da pravda, istina i sjećanje zahtijevaju neumoljivost. Historijski revizionizam, osobito u ovako bolnom kontekstu, ne smije ostati nekažnjen, niti smije biti ignorisan.
