U svijetu političkih sporazuma često se susrećemo sa nizom obećanja i ugovora koji se sklapaju iza zatvorenih vrata, ali malo koji izazove toliko polemika kao što je to slučaj sa nedavno potpisanim sporazumom između lidera Stranke demokratske akcije (SDA) i dvoje nezavisnih odbornika u Tutinu. Selma Kučević, Jašar Balić i Ljutvija Balkan su se našli u centru pažnje ne toliko zbog svoje političke saradnje, koliko zbog spornog člana 11 njihovog sporazuma, koji otvoreno pokazuje kako općinska imovina postaje predmet političke trgovine.
Naime, ova tačka predviđa da se parcela zemlje u selu Leskova pokloni Ćosović Mehdiju, bivšem funkcioneru Stranke pravde i pomirenja, što predstavlja izuzetan primjer kako političke odluke mogu biti usmjerene ka ličnoj koristi umjesto javnom dobru. Ovaj dogovor nije samo lokalni presedan, već i regionalni kuriozitet koji potencira dublje probleme unutar našeg političkog sistemiranja.
Šta to znači kada političari umjesto da štite opće interese, zloupotrebljavaju svoje pozicije za direktno obogaćivanje pojedinaca? Takve akcije ne samo da potkopavaju osnovne principe demokratije i transparentnosti, već i narušavaju povjerenje javnosti u političke institucije. Kada općinska zemlja, koja bi trebalo da služi za razvoj cijele zajednice, postane sredstvo za ispunjenje političkih dugova, postavlja se pitanje integriteta onih koji su donijeli takve odluke.
Potpisnici sporazuma, posebno Selma, Jašar i Ljutvija, kao javni službenici nose odgovornost da svoje postupke usklade s interesima građana koje predstavljaju. Njihova odluka da se parcela u Leskovi, koja je vjerovatno mogla biti iskorištena za neki javni projekt ili infrastrukturni razvoj, pokloni pojedincu, jeste simptomatična za širi problem političke korupcije i nepotizma koji se širi ne samo Srbijom već i šire.
Dok će građani Tutina i cijelog regiona razmatrajti ovaj sporazum, važno je da se postavi pitanje kako se politička moć može koristiti na etičan i transparentan način. Ova situacija ne samo da zaslužuje dalju istragu i možda čak pravne posljedice, već i ozbiljnu refleksiju o stanju naše političke kulture. Na kraju, politika bi trebalo da bude sredstvo za poboljšanje života svih građana, a ne alatka za lično obogaćivanje na štetu zajednice.