ŠARONJE / TUTIN – Na obroncima Pešterske visoravni, u selu Šaronje kod Tutina, život se i u 21. vijeku vodi između nade i svakodnevne borbe. Dok savremeni svijet govori o digitalnoj revoluciji i modernim tehnologijama, mnogi mještani ovog kraja još uvijek čekaju ono osnovno – dobar put, stabilnu struju i sigurnu vodu.
Jedan od njih je Jusuf Manić, domaćin koji cijeli život provodi na ovom prostoru i koji kroz svoju priču najbolje oslikava realnost sela u Sandžaku. Prema riječima Jusufa Manića, selo Šaronje svoje ime, prema predanju, vuče još iz vremena kada su stočari sa Peštera dovodili stada na ove prostore kako bi prezimila i imala dovoljno sijena. Nekada su, kaže, ovdje dolazili ljudi sa stotinama ovaca i jagnjadi, a selo je živjelo punim životom.
Danas je slika drugačija. Mnogi su otišli u gradove ili inostranstvo, dok su oni koji su ostali prinuđeni da se snalaze sa skromnim uslovima. Jedan od najvećih problema mještana Šaronja je neuređena putna infrastruktura. Iako nedostaje svega kilometar ili dva asfalta da se selo kvalitetno poveže sa glavnim putem prema Tutinu, taj posao godinama nije završen.
Tokom zime situacija postaje posebno teška. Zbog snijega i lošeg puta, vozila često ne mogu da prođu, pa se mještani suočavaju sa ozbiljnim problemima kada treba otići do grada, ambulante ili prodavnice.
– Treba samo da se spoji taj kilometar i po puta. Kad padne snijeg, teško se izlazi iz sela. Sve bi bilo drugačije kada bi put bio asfaltiran, kaže Manić.
Problemi se ne završavaju na putu. Manić ističe da je i električna mreža slaba, a kvarovi su česti. U ljetnim mjesecima, kada bi trebalo održavati mrežu i sjeći grane koje dodiruju vodove, rijetko ko dolazi da obiđe linije. Kada zima stigne i snijeg savije grane, dolazi do prekida napajanja. Tada sela često ostaju bez struje.
- – Kad padne snijeg i grane nalegnu na vodove, nestane struje. Onda čekamo da neko dođe i popravi, objašnjava ovaj domaćin.
Nekada su se u Šaronju, kaže Manić, na posjedima okupljale desetine mladića koji su pomagali u seoskim poslovima. Danas je to rijetka slika. Mladi su otišli – u gradove, Njemačku, Švedsku i druge evropske zemlje. Oni koji su ostali uglavnom su stariji ljudi koji pokušavaju održati domaćinstva i stoku. Ipak, život na selu nije potpuno stao. U pojedinim domaćinstvima i dalje se drže krave, ovce i obrađuje zemlja.
Paradoks današnjeg sela najbolje opisuje činjenica da gotovo svaka kuća danas ima po nekoliko automobila.
- – Nekada su u cijelom selu bila dva auta. Danas svaka kuća ima po dva ili tri, priča Manić.
Ali bez dobrog puta, automobili često postaju beskorisni. Istovremeno, domaćini redovno plaćaju registracije, poreze i druge dažbine, pa smatraju da bi država trebala više ulagati u infrastrukturu sela. Poruka mještana Šaronja je jednostavna:
- Put, voda i struja – pa će ljudi ostati na selu.
U suprotnom, sela Sandžaka će se i dalje prazniti, a nekada bogata stočarska područja postaće samo uspomena na vremena kada su ovdje živjele brojne porodice. Za Jusufa Manića i njegove komšije, rješenje ne traži velika čuda – već samo osnovne uslove za dostojanstven život.