Kako vrijeme prolazi i kako se pravi sve veća vremenska distanca od ratnih zbivanja na teritoriji bivše Jugoslavije, u Srbiji sve više i u kontinuitetu se događa proces nametanja srpske “istine” o tim događajima.
Kako je krenulo, sve smo bliže krajnjem ishodu u razmišljanju srpskih historičara, političara, štampe i drugih medija koji će na kraju, po svemu sudeći biti krunisani zaključcima: da su Bosnu I Hercegovinu napali Bošnjaci i nad svojim narodom izvršili stravične zločine, da su Hrvatsku napali Hrvati, a Kosovo Albanci. Srbi su u tim kobnim vremenima izgleda bili negdje opravdano odsutni; gdje, nije teško pogoditi, jer je u pitanju nebeski narod.
Dolazimo polako do krajnjeg rezultata, da za genocid u Srebrenici su odgovorni preživjeli Srebreničani, da za etničko čišćenje velikog dijela Bosne i Hercegovine su glavni krivci oni koji su istjerani iz svojih domova, zato što su živjeli na teritoriji koja je odavno naznačena kao budući srpski etnički prostor, da za hiljade ubijene bošnjačke djece su glavni krivaci upravo djeca, jer od rođenja su kriva što su živa, a za bezbroj silovanja su krive same Bošnjakinje zato što su sa svojom ljepotom izazivale požudu u izvitoperenoj i manijakalnoj svijesti srpskih silovatelja.
Slušam historičara Predraga Markovića, perjanicu SPS-a, u njegovom bezobzirnom i abnormalnom pokušaju pranja odgovornosti od zločina najmonstruoznijih zločinaca i masovnih ubica, i ujedno haških osuđenika. Po njegovom promišljanju srpski narod je ubjedljivo najveća žrtva u poslednjim ratnim golgotama, a svi ostali su sami krivi za svoja stradanja, koja su po razmjerama, očigledno po njemu minorna.
Najčešći gost na vodećim srpskim televizijskim medijima ubjedljivo je vojvoda Vojislav Šešelj, ratni zločinac i haški optuženik, koji je postao vodeći ekspert za obajašnjavanje nevinosti srpskih ratnih zločinaca i za opravdavanje počinjenog genocida i zločina i za falsifikovanje istine o srebreničkom genocidu i drugih strašnih zločina nad bošnjačkim narodima. Nevjerovatna kombinacija: ratni zločinac govori o nevinosti drugih ratnih zločinaca, dželat daje sud o žrtvama.
To bi bilo isto kao da je Adolf Hitler preživio Drugi svjetski rat, odležao robiju i nakon toga opravdavao i tumačio njemačkom narodu zločine počinjene nad Jevrejima i drugim narodima. Naravno, to u Njemačkoj nikada ne može da se dogodi.
Umjesto suočavanja sa vlastitim ratnim zločinima i zločincima, sve je intenzivniji proces optuživanja drugih i opravdavanja sopstvene gnusne uloge. Optuženu se pretvara u tužioca.
Onaj ko to čini očigledno se ne kaje za počinjena zlodjela. Čak šta više kao da se ponosi strašnom istinom o svojoj ulozi u njima.
U udžbenicima, djeci se svjesno i namjerno prikriva realna slika o o krvavom piru čija je žrtva bio bošnjački narod. Mlada generacija se vaspitava na laži i skrivanju istine.
Svaka srpska žrtva se žali i glorifikuje, a tuđe žrtve se potcenjuju i omalovažavaju. Ovakva strategija priprema neobavještenu, dezinformisanu, nepripremljenu i needukovanu maladost da dođe u iskušenje, i da u budućnosti napravi istu grešku i grijeh, koju su već počinili njihovi očevi i djedovi.
Pomirenje među narodima se ne može temeljiti na neiskrenosti i neistini. Fabrikovanje svoje “istine” koju demantuje cijela međunarodna javnost i sve najviše međunarodne sudske instance, je nastavak srpske guslarske poezije, u kojoj je mašta često puta zamjenjivala historijsku istinu o proteklim događajaima.
Što se tiče gledanja srpske pozicije i opozicije o ovom pitanju, teško je izabrati ko je gori. I jedni i drugi pokušavaju demonstrirati patriotizam, na taj način ko će više prikrivati zločine i braniti zločince.
Očigledno da rat još uvijek nije završen. Samo je oružje privremeno odloženo, a rat produžen drugim sredstvima.
Esad Rahić
