-
Piše: Suad K Zoranić
Kažu da historiju pišu pobjednici. A ja mislim – pišu je i oni koji ne zaboravljaju. Oni koji, poput naroda Sandžaka, i dalje svake godine 20. novembra ponosno ističu zastavu. Ne samo da bi obilježili Dan Sandžaka, već da bi, bar jedan dan u godini, govorili onim glasom koji je pokušao biti utišan. Glasom Rifata Burdžovića Trše. Dok sam ove godine prisustvovao jednoj lokalnoj manifestaciji povodom Dana Sandžaka, pomislio sam: zašto ovaj datum i dalje nema mjesto u širim udžbenicima? Zašto ZAVNOS – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka – koje je 20. novembra 1943. u Pljevljima okupilo 250 delegata svih nacija Sandžaka i imalo vlast poput mini-republike, danas jedva da se spominje? A jeste bio istorijski presedan: Sandžak je tada imao predsjednika, potpredsjednike, izvršno tijelo, administraciju. Imali smo narod koji se politički konstituisao usred rata. I to ne bilo kako – nego kroz antifašizam, multietnički savez, demokratsku volju.
Ali onda dolazi 29. mart 1945. ZAVNOS je – bez ozbiljnog objašnjenja – raspušten. Sandžak podijeljen. Entitet nestao. Obećanje ugušeno. Bivši potpredsjednik ZAVNOS-a, muftija Murat ef. Šećeragić, potpisuje ukidanje. Mnogi su šutjeli, a drugi su – poput predsjednika Vukosavljevića i sekretara Đukovića – protestovali. Bezuspješno. U toj šutnji, jedno ime odzvanja – Rifat Burdžović Tršo.
Rifat je Sandžak nosio u očima, mislima, srcu. Rođen 1913. u Bijelom Polju, ostao je rano bez roditelja, ali ne i bez smjera. U Skoplju pohađa medresu, osniva literarno društvo „Južna vila“, uređuje časopis „Pomol“. Kasnije, kao student prava u Beogradu, postaje vođa studentskog pokreta, sekretar Univerzitetskog komiteta KPJ. Učestvuje u demonstracijama, hapšen je, zatvaran. I opet ustaje. Njegov govor 1936. o slobodi i pravima, održan u Beogradu, bio je šamar tadašnjem režimu i zagrljaj onima koji su tražili pravdu. Rifat je bio više od političkog aktiviste – bio je idejni arhitekta identiteta Sandžaka, osnivač udruženja “Zlatar”, pokretač lista “Glas Sandžaka”, analitičar položaja Muslimana u Kraljevini Jugoslaviji.
A kad su nacisti došli, Tršo nije pobjegao. Vratio se u Sandžak. 1941. povezuje partijske ćelije, osniva Okružni komitet KPJ, organizuje ustanak, oslobađa Bijelo Polje. Vodi borce, ali i piše izvještaje, traži pomoć od CK KPJ u Foči, zagovara ravnopravnost Srba, Bošnjaka i Crnogoraca u otporu. U jesen 1942, kao zamjenik komesara 3. sandžačke proleterske brigade, Tršo odlazi na teren. Mrkonjić Grad. Planina Lisina. Noć. Zasjeda. Ubijen je s još dvojicom istaknutih boraca. Zvanično: četnici. Nezvanično: neki historičari sugeriraju političku pozadinu. Njegova snaga i ugled smetali su određenim strukturama, i u Partiji, i van nje.
Završio je u jami. Ali ne i u zaboravu.
Rifat Burdžović Tršo je među prvim proglašenim narodnim herojima Jugoslavije (1944). Pokopan je na Gorici u Podgorici. Studentski dom u Beogradu i dan-danas nosi njegovo ime – što je gotovo čudo u vremenu brisanja prošlosti. Ime mu nose ulice, škole, spomenici. Ali istina – nisu to samo kamen i tabla. Tršo živi u svemu što Dan Sandžaka jeste.
Zato me svake godine obraduje i zaboli istovremeno kada 20. novembra vidim bošnjačke zastave na zgradama opština u Novom Pazaru, Sjenici, Tutinu, Pljevljima. Vidim djecu kako recituju stihove iz “Pomola”, učitelje koji objašnjavaju šta je bio ZAVNOS. Čujem muftije i profesore kako govore o slobodi, zajedništvu, amanetu. Vidim da se nije zaboravilo. Ali i pitam: da li je dovoljno? Da li su omladina, univerziteti, države u kojima živimo, razumjele ko je Tršo? Ko je bio Sandžak te 1943? I zašto je važno da to danas znamo?
Ne tražim patetiku. Tražim poštovanje. Historijsko poštovanje. Da znamo da smo imali svoje ZAVNOH-e, ZAVNOBiH-e, AVNOJ-e – i ZAVNOS. Da znamo da su naši preci znali šta je demokratija prije nego što su je drugi usvojili kao frazu. Da znamo da je jedan mladić iz Bijelog Polja, sa ožiljcima, knjigom i pištoljem, dao život za Sandžak prije nego što smo mi znali koliko to ime može značiti. Zato je Dan Sandžaka važan. Ne zbog prošlosti – već zbog nas samih. Zbog pitanja: da li bismo i mi danas ustali kao Tršo? Da li bismo govorili kad svi šute? Da li bismo tražili pravdu bez garancije da ćemo je dobiti?
Možda je pravo pitanje: da li bismo umjeli šutjeti, a znati da nas pamte? Rifat Burdžović Tršo je znao. I zato ga pamtimo. I zato Sandžak, iako nikada nije dobio svoju republiku, ima ono što mnoge republike nikad nisu imale – dušu koja nije na prodaju. Sretan Dan Sandžaka.