-
Ministarski dnevnik: Kako sam proveo 100 dana na poziciji
Kada sam prvi put pročitao objavu Usame Zukorlića na Facebooku, nisam mogao da se otmem utisku da se nalazim u nekoj vrsti dječijeg dnevnika. Onog, znate, u kojem pišemo o svojim avanturama tokom ljetnog raspusta – ko je bio na kahvi s kim, ko je posjetio kakvu znamenitost i koje je nove prijatelje stekao. Ali, zar se ovakva retorika očekuje od ozbiljnog političara, ministra u Vladi Republike Srbije?
Ovo što smo pročitali podsjeća na dječije pismene zadatke pod naslovom “Kako sam proveo ljetni raspust”. Umjesto da slušamo o ozbiljnim rezultatima i konkretiziranim projektima, mi dobijamo niz kratkih, gotovo anegdotskih izvještaja. Donijeta odluka o izradi strategije politike pomirenja? Uspostavljen novi kabinet? Pa ljudi moji, zar je to ono što bi trebalo da nas impresionira?
Pitam se, gdje su konkretni rezultati? Gdje su konkretne akcije koje su dovele do poboljšanja situacije na terenu? U ovom “dnevniku” nema ni riječi o stvarnim promjenama koje su ljudi osjetili, nema zakona koji su usvojeni, nema nijednog projekta koji je završen. Umjesto toga, dobijamo hroniku jednog običnog dana u životu ministra.
I da, moram da se nasmijem na dio gdje ministar ponosno ističe svoje prvo obraćanje u Parlamentu. Zamislite, to je prvi put u historiji da jedan bošnjački ministar govori o bošnjačkim problemima. Iskreno, nisam siguran da li je ovo naivno ili smiješno, ali svakako nije dostojno pažnje jednog ozbiljnog političkog izvještaja.
Ako su ovo rezultati koji se slave nakon 100 dana, ako su ovo vrhunci jednog ministarskog angažmana, onda mi kao građani zaista moramo da se zapitamo gdje smo mi to, kao društvo, krenuli. Jer, na kraju dana, ovaj “dnevnik” ne bi trebalo da bude izvor smijeha ili nevjerice, već ozbiljan pokazatelj da u našoj Vladi nešto duboko ne štima.
Ministre, sljedeći put kad budete pisali izvještaj, potrudite se da se više ne oslanjate na svoj “dragi dnevniče” pristup. Dajte nam konkretne rezultate, ozbiljne projekte i zakone. Jer, na kraju krajeva, svi mi čekamo da vidimo realne promjene, a ne da se nasmijemo nad ministarskim “pismenim zadatkom”.
