Na Svjetski dan borbe protiv dijabetesa, 14. novembra, ministar Husein Memić nije govorio kao funkcioner, već kao čovjek, roditelj i otac koji svaku noć zaspi sa istim brigama kao hiljade porodica širom Srbije. Njegove riječi i objave na društvenim mrežama pokazale su jednu istinu koju politika često skriva — da se iza svakog državnog poteza može naći lična priča, ljudska bol i roditeljska hrabrost.
- „Neću prestati da se borim dok svakom detetu sa dijabetesom u Srbiji ne olakšamo svakodnevicu“, napisao je Memić, uz fotografiju koja više govori nego ijedno saopštenje. Na njegovom licu se vidjelo sve — i borba i umor, i briga i odlučnost.
U televizijskom gostovanju, dok je govorio o državnim mjerama, Memić je zastao. Glas mu je zadrhtao, pogled pao, a publika je osjetila ono što se ne može naučiti niti pripremiti:
„Moje dete ima dijabetes… Izvinite, meni je teško da pričam o ovim stvarima.“
To nije bila obična rečenica. To je bio trenutak u kojem se jedan ministar „ogolio“ pred nacijom. U kojem su se hiljade roditelja prepoznale u njegovom drhtaju, u njegovoj pauzi, u suzama koje je zadržao. Jer svaka majka i svaki otac koji živi uz dijabetes djeteta zna:
– kako je brojati kapi znoja na čelu tokom hipoglikemije,
– kako je pratiti senzor noću kao da se čuva život,
– kako je moliti Boga da školski izlet prođe bez drame,
– kako je objašnjavati učiteljici šta znači šećer 2,8 ili 17,9,
– kako je brinuti kad si tu — i još više kad nisi.
I možda baš zato njegove riječi danas djeluju istinitije, teže i dublje nego ijedan državni govor. Kada se Memić suočio s bolešću svog djeteta, otvorila se nova dimenzija razumijevanja. Govorio je o situacijama koje roditelji godinama šapuću po ambulantama:
„Zamislite da vam nastavnik kaže: ‘Ne mogu da brinem o vašem detetu na ekskurziji.’ Šta da radite kao roditelj?“
Za mnoge porodice, to je realnost koja boli kao nož. Za njega — to je postao povod da promijeni cijeli sistem. I zato je danas Srbija zemlja u kojoj djeca s dijabetesom konačno dobijaju ono što im je godinama bilo uskraćeno:
Protokoli u školama
- Uskoro i u vrtićima
Najbolji senzori dostupni svoj djeci
Više pumpi nego ikada ranije
Država koja konačno prepoznaje njihove potrebe** - Nekad jedan senzor, danas pet.
Nekad jedna pumpa, danas tri vrste.
Nekad strah u školi, danas jasno definisana briga nastavnika. - To nisu samo tehničke promjene. To je promjena života.
„Kada završim mandat, ovo će biti moj najveći ponos“
Od svih državnih projekata, puteva, događaja i investicija — Memić biranim riječima ističe samo jedno:
„Najviše ću biti ponosan na ono što smo uradili za osobe sa posebnim potrebama. Pre svega za osobe sa dijabetesom.“
Možda zato što zna kako izgleda kad djetetu padne šećer u tri ujutru. Možda zato što zna kako je čekati rezultate. Možda zato što zna kako je brinuti za život mališana sa samo par digitrona onog malenog aparata. Ali i zato što zna da njegova borba može donijeti olakšanje na hiljade drugih adresa. Na kraju svog obraćanja, Memić je poslao poruku koja je, po mnogima, najljepše sažela smisao državne službe:
„Neću stati dok svakom detetu sa dijabetesom u Srbiji ne učinimo život lakšim, ispunjenijim i srećnijim.“
To više nije samo poruka jednog ministra. To je zavjet jednog oca. I nada svih roditelja koji svakog dana vode istu, tihu, nevjerovatno hrabru borbu.