Autor Suad K Zoranić
Stranka pravde i pomirenja (SPP) nastavlja da “oduševljava” javnost svojim saopštenjima koja više liče na loše napisan scenario za političku sapunicu nego na ozbiljne političke poruke. Ako ste ikada pomislili da politička retorika ne može doseći nove dubine apsurda, SPP je tu da vas razuvjeri.
Ministar turizma i omladine, Husein Memić, sa puno ironije osvrnuo se na njihove najnovije bisere:
- „Dok SPP objavljuje saopštenja kojima SDP proglašava cionističkom i strankom aparthejda, a Rasima Ljajića Asadom, uvijek se nasmijem znajući da je veliko neznanje u pitanju. Nisam siguran da pisci ovog saopštenja znaju šta je aparthejd i da je Asad bio protiv cionizma, ali eto pretpostavljam da su to negde pročitali na internetu pa iskoristili priliku da to pošto poto objave.“
Čini se da u SPP-u postoji uvjerenje da komplikovani pojmovi poput “cionizam” i “aparthejd” automatski daju težinu njihovim saopštenjima. Problem nastaje kada njihova interpretacija tih pojmova završi negdje između teorije zavjere i loše Wikipedija pretrage. Zar stvarno misle da će neko ozbiljno shvatiti poređenje Rasima Ljajića sa Asadom? Ili su možda samo odlučili da pokušaju impresionirati publiku korištenjem riječi čija značenja ni sami ne razumiju?
Možda bi bilo korisno da neko u SPP-u uzme rječnik u ruke — barem bi tada znali šta govore prije nego što to napišu. No, to bi imalo smisla samo da nije u pitanju stranka koja očigledno preferira haos nad logikom.
Ali kada završimo s podsmijehom, dolazimo do mnogo ozbiljnijih problema. Prema riječima ministra Memića, SPP-ova praksa u Opštini Sjenica daleko je od “pravde i pomirenja”. U posljednje vrijeme, devet Bošnjaka je otpušteno, uključujući i žene na porodiljskom. Zamislite ironiju: stranka koja optužuje druge za “cionizam” i “aparthejd” istovremeno provodi diskriminaciju prema vlastitom narodu. Ministar Memić nije štedio riječi:
- „Ne bih trošio vrijeme na objašnjavanje ni šta je aparthejd ni cionizam ni odnos Asada prema cionizmu, jer smatram da sa druge strane nema onog ko bi to mogao razumijeti, ali ih obaveštavam da krše radna prava ljudi kojima su podijelili otkaze te da će posledice biti u skladu sa zakonima.“
Možda bi SPP trebao promijeniti ime u Stranka političkog parodiranja, jer su njihova djelovanja i retorika više nalik političkoj satiri nego ozbiljnoj politici. Dok nas pokušavaju zabaviti svojim neuspješnim pokušajima da izgledaju intelektualno superiorni, njihove stvarne akcije, poput kršenja radnih prava i otpuštanja nevinih ljudi, pokazuju suštu suprotnost.
Da li je u pitanju neznanje, nesposobnost, ili jednostavno namjera da se sve pretvori u cirkus — ostaje da se vidi. Ali jedno je sigurno: ako je politička nesuvislost bila umjetnost, SPP bi već osvojio sve nagrade.