Kako DUNP i Internacionalni univerzitet prave problem sandžačkom društvu?

Kako DUNP i Internacionalni univerzitet prave problem sandžačkom društvu?

Tri četvrtine nezaposlenih visokoobrazovanih osoba u tri sandžačke opštine imaju diplomu društveno-humanističkih i srodnih nauka, petina njih posjeduje diplomu prirodnih ili tehnoloških fakulteta, dok samo 11% nezaposlenih ima diplomu medicinskih nauka, kako nam nezvanično javlja područno odjeljenje Statističkog zavoda u Novom Pazaru. Situacija od tada uopšte ne napreduje ka boljem, čak naprotiv, indekse brucoša koji su upisali akademske studije 2016/2017. godine svjedoči da naši univerziteti(posebno privatni sektor) proizvode upravo one kadrove koji imaju najviše problema sa zapošljavanjem.

foto ilustracija

Zašto naš visokoškolski sistem proizvodi upravo one kadrove koji imaju problem sa zapošljavanjem, pa kao bumerang mladi nam odlaze u emigraciju i rade poslove za koje su potrebne niže kvalifikacije, jer su minimum četiri godine bili na budžetu svojih porodica i onda ubrzano gledaju da nadoknade izgubljeno vrijeme i novac. Kada smo analizirali grubo 2015/2016. godinu, 65% akademaca upisalo je te godine društveno-humanističke nauke, 19% njih steklo je indeks prirodnih i tehnoloških fakulteta, dok je 7% brucoša upisalo neki od medicinskih fakulteta. Situacija je paradoksalnija kada su u pitanju samofinansirajući studenti i studenti koji studiraju privatne fakultete – čak 68% njih plaća studije na fakultetima sa čijim je diplomama najteže naći posao.

Izuzetno lijepu analizu hala u kojem se nalaze studenti, porodice studenata, kao i samo društvo naše države smo našli u radu pod nazivom „Mladi u nauci i visokom obrazovanju: ostanak ili odlazak sa povratnom kartom” koji je objavljen u zborniku SANU-a „Ka boljoj demografskoj budućnosti Srbije”, dr Vladice Cvetkovića, koji piše:

„Iako je riječ o veoma grubim podacima, oni ipak pokazuju da naše obrazovanje nema društveno-korisnu politiku prilikom upisa. Upisna politika nije usklađena sa tržištem rada i jedinu korist od nje imaju fakulteti. Naime, najveći dio prihoda fakultetima dolazi od studenata, pri čemu nema velike razlike da li taj novac dospjeva posredno, odnosno iz budžeta, ili je riječ o školarinama koje plaćaju roditelji, odnosno sami studenti. Stiče se utisak da naša upisna politika ne postoji, već je ona najvećim dijelom diktirana željom visokoškolskih ustanova da upišu što više studenata, bez obzira na društvene potrebe. Budući da se na upis ne može uticati, naše visoko obrazovanje konstantno proizvodi veliki broj kadrova za koje se unaprijed zna da za njih nema posla. Tako se generiše jedna velika grupa nezadovoljnih mladih ljudi koji se odlučuju za odlazak u inostranstvo, ali ne zato da bi se tamo zaposlili u strukama za koje su se školovali, već da bi obavljali neke (ponekad i bilo kakve) poslove. Statistički posmatrano, oni jesu visokoobrazovane osobe, ali njihovo obrazovanje nije realizovano ni u zemlji ni u inostranstvu”.

foto ilustracija

Kompletnu sliku koju je dr Vladica Cvetković opisao u svom radu, to jest stanje problema visokoobrazovnih u srbijanskom društvu, možemo pomnožiti sa dva kada je sandžački region u pitanju. Problem je jer pored Državnog univerziteta, imamo i Internacionalni univerzitet, koji cijelu situaciju i te kako dodatno pogoršava, zato što na svojim studijskim programima ima odsjeke društveno-humanističkih nauka, situacija se još dodatno komplikuje sa velikim brojem garaža univerziteta.

Postavlja se pitanje zašto mladi i dalje upisuju fakultete sa kojima je teško naći posao? Odgovor sam po sebi nije jednostavan, ali sa druge strane ne možemo samo kriviti fakultete. Tačno je oni radi fakultetskih prihoda štancaju diplome i tako hiberbolišu sam problem. Potražnju za određenim fakultetskim programima ne uzrokuje samo želja studenata za kvalitetnim univerzitetskim obrazovanjem, zato što preko polovine brucoša dolazi iz Tehničke škole, Tekstilne, Ugostiteljske i drugih srednjih stručnih škola koje školuju za zanimanja koja nemaju oopšte obrazovni profil učenika, kao i samu vrijednost na tržištu rada. Zato veliki broj ovih svršenih srednjoškolaca upisuje fakultete, ne vodeći računa o tome koliko će njihovo znanje biti primjenljivo.

foto Iilustracija

Kada se ovakav pristup srednjoškolaca, čija je želja za bilo kakvom diplomom susretne sa visokim obrazovanjem, u kojem su visokoškolske ustanove vođene interesom profita, finansirane isključivo prema broju upisanih, pa imaju želju za bilo kakvim studentom, rezultat mora biti stihijska proizvodnja velikog broja bilo kakvih visokoobrazovanih osoba. Krajnji rezultat je činjenica da veliki broj diploma nema upotrebnu vrijednost ni u Srbiji ni u inostranstvu, pa mladi odlaze u emigraciju i tamo rade poslove za koje su potrebne niže kvalifikacije.

autor S.Z.