U selima na obroncima Pešterske visoravni mnoge životne priče nose u sebi tihe epohe rada, siromaštva i upornosti. Jedna takva priča dolazi iz sela Lipica kod Tutina, gdje je Elmaz Škrijelj proveo život ispisujući vlastitu biografiju teškim radom, ali i neobičnom snagom volje.
Kada govori o djetinjstvu, Škrijelj se vraća u vrijeme kada su se njive orale drvenim ralom i parom umornih volova. Metal je tada bio rijetkost, a gotovo sav alat bio je izrađen od drveta. Teško je danas zamisliti koliko je snage trebalo da se takvim oruđem obradi zemlja na vjetrovitim visoravnima Pešteri.
“Oralo se danima, a volovi su bili slabi. Vjetrovi su duvali, a mi smo ipak morali da završimo posao”, prisjeća se Škrijelj.
Nakon oranja dolazili su novi poslovi. Krompir se kopao ručno, livade su se kosile kosama, a žito se žnjelo bez ikakve mehanizacije. Djeca su od malih nogu učila raditi – pomagati majkama, sestrama i starijima, skupljati snopove i nositi ih na gumno. Zime su bile najteže. Kada bi snijeg zatrpao sela, često nije bilo ni hljeba. Tada bi se ponešto žita unijelo u kuću, sušilo pored peći, zatim nosilo u vodenicu da se samelje. Tek tada bi porodica imala brašno od kojeg se mogao ispeći komad hljeba.
“Bila je to muka koju je teško ispričati. Čitav roman bi se mogao napisati o tim godinama”, kaže Škrijelj.
Iako je život bio težak, Elmaz je još kao dječak pokazivao spretnost u radu s drvetom. Dok su drugi odmarali, on bi uz malu britvu tesao komade drveta i pravio razne predmete. Kasnije je napravio malu radionicu i počeo izrađivati vrata i prozore. Glas o njegovom umijeću brzo se proširio.
Ljudi su dolazili iz mnogih pešterskih sela – od Budjeva, Đerekara i Dolova do Ervenica i Naboja – tražeći da upravo Elmaz napravi stolariju za njihove kuće. Njegove ruke gradile su prozore, vrata i krovove, a često je radio čitave objekte od temelja do krova.
“Neću da mi naređuje neko ko ne zna posao. Ako su sudije i komandiri dolazili kod mene da im pravim vrata i prozore, onda valjda nešto znam”, govori sa dozom ponosa.
Kako su godine prolazile, posao je rastao. Škrijelj je kupio malu pilanu i počeo prerađivati drvo. Ubrzo je nabavljena i veća brenta, a kasnije su sinovi nastavili razvijati radionicu. Kupovane su nove mašine, presa za vrata, pa čak i posebna komora za farbanje stolarije – oprema koja je u to vrijeme bila rijetkost u tom kraju. Jedan od sinova otišao je u Njemačku, dok su drugi nastavili porodični zanat, pretvarajući malu radionicu u ozbiljan stolarski pogon.
Život Elmaza Škrijelja nije samo lična biografija jednog majstora iz Lipice. To je priča o generaciji ljudi iz Tutinа i Pešteri koja je odrasla u siromaštvu, ali je radom i upornošću izgradila svoje domove, porodice i zanate. Danas, kada se mnoge stvari čine lakšim nego ikada, priče poput njegove podsjećaju koliko su snage i strpljenja imali ljudi koji su stvarali temelje života u Sandžaku.
U tišini svoje radionice u Lipici, među mirisom drveta i zvukom mašina, Elmaz Škrijelj i dalje nosi uspomene na vrijeme kada se zemlja orala drvenim ralom, a komad hljeba bio najveće bogatstvo. Pogledajte tv prilog ispod teksta.