Objavio sam ne na desetine, već na stotine radova u zbornicima, časopisima, magazinima, revijama, listovima, portalima sa tematikom bošnjačka historija, kultura i tradicija, bio sam urednik prvog bošnjačkog štampanog glasila – revije „Sandžak“ i prvog islamskog glasila „Glas islama“, uradio sam na desetine emisija i ne znam koliko priloga za razne televizije sa uvijek istom tematikom – historijska prošlost, kultura i tradicija Bošnjaka. Učesnik sam mnogih naučnih skupova, okruglih stolova, simpozijuma, tribina i sve u svojstvu afirmatora i promotera bošnjačke historije i kulture i bosanskog jezika.
Osnivač sam prve bošnjačke stranke SDA Sandžaka 1990. godina i jedan od pet govornika na svim mitinzima te opasne i rizične godine, a i kasnije na mnogim drugim skupovima vezanim za politički i kulturni život Bošnjaka.
Pripadam četvorici najzaslužnijih ljudi za uvođenje cjelokupne nastave na bosanskom jeziku u Republici Srbiji u školskoj 2013-2014. godini zajedno sa Esadom Džudžom, Elijasom Rebronjom i Redžepom Škrijeljom.
Nikada ni od jedne bošnjačke institucije nisam dobio niti plaketu, niti zahvalnicu, a kamoli nagradu.
Ove godine novinar Zoran Maksimović, novinar kojeg inače cijenim, dobija nagradu „Amir Dautović“ Društva za bosanski jezik i Sretenjski orden za zasluge za Republiku Srbiju koji mu uručuje lično predsjednik Aleksandar Vučić, skoro istovremeno. Naravno, Zoran je dobar srpski novinar, ali kakve veze ima sa afirmacijom bosanskog jezika i identiteta, za šta se rahmetli Amir svim srcem borio?
Ne tražim ništa za sebe i druge ljude koji su dali ogroman doprinos na afirmaciji bosanskog jezika, historije, kulture i tradicije. Ali ne mogu da vjerujem šta se događa i ne nalazim logiku i opravdanje za takve događaje.
Ali, eto, kod nas je sve moguće.
Esad Rahić
